Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

harmonika (prema njem. Physharmonika, od grč. φῦσα: puhanje i ἁρμονικός: blagozvučan, skladan), glazbalo koje zvuk proizvodi titranjem metalnih jezičaca pokretanih zračnom strujom. Izumio ju je C. F. L. Buschmann, a potom su je usavršili C. Demian i dr. Ručna se h. sastoji od triju dijelova: diskanta, tj. desne strane s tipkama ili dugmetima kojima se desnom rukom izvodi napjev; lijeve strane s dugmetima za izvedbu basova (standardnih basova ili standardnih i melodijskih basova) u pratnji; u sredini je mijeh, stezanjem i rastezanjem kojega se pokreće zračna struja i time omogućava stvaranje i oblikovanje tona. Služi kao solističko, komorno i orkestralno glazbalo. Od hrv. su skladatelja za nju pisali D. Bobić, M. Brajković, Đ. Dekleva-Radaković, D. Bužleta i dr. U Puli djeluje visoka škola harmonike (pedagozi Slavko Magdić, Denis Modrušan i dr.). Međunarodni susret harmonikaša u Puli, utemeljen 1960-ih (do 2003. održan je 40-ak puta), ima tri discipline podijeljene u kategorije: solisti od A do F, komorni sastavi i orkestri od A do C. Njegov osnivač → S. Mihovilić, učitelj harmonike, postavio je propozicije u svim disciplinama. Na puljskim susretima sudjeluju umjetnici harmonikaši iz Rusije, SAD-a, Finske, Velike Britanije i dr. zemalja, te glazb. stručnjaci, pedagozi, dirigenti, skladatelji, izvođači, izdavači notnoga materijala i graditelji harmonika.

Đ. Dekleva-Radaković