Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

Herman Dalmatin (lat. Hermannus Dalmata, H. Sclavus, H. de Carinthia, H. Secundus), filozof, zvjezdoznanac i prevoditelj (sjeveroist. Istra, oko 1110 – ?, nakon 26. II. 1154). Osnovna je znanja vjerojatno stekao u nekoj benediktinskoj školi u Istri (neki drže da je bio benediktin-skim monahom). Studirao je 1130–34. u Chartresu i Parizu. Završivši studij tzv. slobodnih umijeća (prof. Thierry iz Chartresa), 1135. pošao je s Robertom iz Kettona (Chestera) na studijski put po zemljama sjev. Sredozemlja i Bliskoga istoka, sve do Eufrata, ovladavši pritom arapskim jezikom. Potom se u Španjolskoj posvetio studiju astrologije odn. astronomije, poglavito na temelju arapskih knjiž. i znan. djela. Svojim je izvornim djelima, kompilacijama i prijevodima na lat. znatno pridonio proučavanju prirodne filozofije i egzaktnih znanosti u Europi. Znanstvene pretpostavke temeljio je na opažanjima i znan. djelima Indijaca, Kaldejaca, Babilonaca, Egipćana, Židova te na novijim arapskim proučavanjima. Držao je da se tajne svemira mogu otkriti promatranjem i ljudskim razumom, a da se gibanjem zvijezda mogu protumačiti mnoge prirodne pojave i zbivanja. God. 1138–43. napisao je, preveo na lat. i protumačio dvadesetak djela. U gl. djelu, astrološko-kozmografskoj raspravi De essentiis (1143) povezuje zapadnoeur. platonističku znanstvenu predaju s Aristotelovom filozofijom; nebeska je bića (anđele) podijelio na deset nebeskih sfera i pripisao im određen utjecaj na ljude (navodi 5 esencija), govori o Bogu kao prapočelu, o postanku svemira kao prvotnom pohodu itd. Među glavnim su mu znan. ogledima i kompilacijama: Libri imbrium (oko 1140–41), o kratkoročnoj i dugoročnoj vremenskoj prognozi; De indagatione cordis, De occultis (nakon 1140), astrološki spisi s opisom planeta i njihova utjecaja na ljudski život; De circulis. De invenienda radice (prije 1143), o izračunavanju udaljenosti svemirskih tijela i dr. Prijevodima Euklidovih Elemenata (vjerojatno 1140), Abu Ma’sharova Uvoda u zvjezdoznanstvo (Introductorium in astronomiam, 1140), u kojem Istru dijeli na Primorsku, Planinsku i Središnju, al-Khwarezmijevih Tablica (1140–43), a napose najstarijom lat. redakcijom Ptolemejeve Planisphere (1143) utirao je put sustavnu proučavanju egzaktnih i prirodnih znanosti na Zapadu. U novije doba pripisuje mu se prijevod Ptolemejeva Almagesta s grčkog na latinski. Preko Abu Ma’sharova djela upoznao je Aristotelov filozofski sustav, iako, kao uvjereni chartresovac, svoj svjetonazor ne temelji toliko na Aristotelovu umovanju koliko na Platonovu (čije je predodžbe o »duši svijeta« zastupala i škola u Chartresu). Pridonio je i nastanku lat. tzv. Toledskoga korpusa tekstova o islamu. U duhu zamisli Petra Časnoga da se Zapad treba suočiti s islamom »ne oružjem, kao što to čine križari; ne fizičkom silom, nego snagom razuma; ne mržnjom, nego ljubavlju«, preveo je s arapskoga dva kraća spisa o Muhamedovu podrijetlu i nauku: De generatione Muhamet (1142) i De doctrina Muhamet (1142); s Robertom iz Kettona preveo je Kuran na lat. (1142–43), a neki mu pripisuju i lat. prijevod oveće Saracenske kronike. Njegov je opus uvelike pridonio znanstvenom i kult. preporodu Zapada u XII. i XIII. st.

LIT.: F. Šanjek, Počeci teologije u Hrvata, Croatica Christiana periodica, 1979, 3; isti, Na izvorima europske i hrvatske znanosti: Herman Dalmatinac, u: Pandžićev zbornik, Bamberg 1988; isti, Herman Dalmatin (oko 1110 – poslije 26.II.1154), Biobibliografski prilozi, u: Herman Dalmatin, Rasprava o bitima, Istra kroz stoljeća, 55–56, Pula 1990; Ž. Dadić, Egzaktne znanosti hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb 1991; isti, Herman Dalmatin / Herman of Dalmatia, Zagreb 1996; R. Seferović, Duhovne promjene u Rimskoj Crkvi u prizmi rada srednjovjekovnih prevoditelja, Croatica Christiana periodica, 2004, 28, 53.

F. Šanjek, J. Škunca

First
Prev
Slika 1 od 2
Next
Last

HERMAN DALMATIN – crtež Mateja Pariškog
First
Prev
Slika 1 od 2
Next
Last