Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

Ilirske pokrajine (franc. Les Provinces Illyriennes), upravno-teritorijalno područje sastavljeno ugl. od nekih hrv. i slov. zemalja (1809–13). Na temelju → Schönbrunnskoga mira (1809) Napoleon je od Habsburgovaca izvojevao znatne teritorijalne ustupke, koje je, uz neke prethodne stečevine, u listopadu 1809. udružio u Ilirske pokrajine. One su obuhvaćale bivšu mlet. i austr. Istru, dio civilne Hrvatske južno od Save, šest pukovnija Vojne krajine južno od Save, bivšu mlet. Dalmaciju, teritorij netom ukinute Dubrovačke Republike, Boku kotorsku, Kranjsku, Goričku, zap. Korušku, odnosno okružje Beljak (Villach), dio Tirola te Trst. Upravno središte i sjedište gl. guvernera bilo je smješteno u Ljubljani. I. p. održale su se do jeseni 1813., kada ih je zauzela austr. vojska. Formalno su vraćene Habsburškoj Monarhiji zaključcima → Bečkoga kongresa (1815). Nisu bile neposredno u Francuskome Carstvu, nego su činile zasebnu cjelinu. Na čelu uprave nalazio se gl. guverner, maršal Marmont, a budući da je bio djelatni časnik, stalno je izbivao zbog vojnih poslova. Administracija je imala nešto izraženiju autonomiju samo u obnašanju sudbene vlasti. Upravljanje su dodatno otežavale različite upravne tradicije u pojedinim krajevima te različiti dosezi društveno-gospodarske modernizacije (od Trsta i Rijeke, koji su gotovo čitavo stoljeće uživali posebne pogodnosti kako bi postali zamašnjakom gospodarskoga razvoja, preko krajeva s umjereno uznapredovalom modernizacijom gospodarstva do onih izrazito zaostalih). Povrh toga, upravne mjere gl. guvernera pokazale su se neuspješnima pa od jedinstvenoga sustava uprave za tako heterogeno područje nije bilo moguće očekivati optimalnu učinkovitost. Stoga su razumljivi procvat krijumčarenja (čemu je dodatno pogodovala situacija na međudržavnome planu), povećanje broja pljačkaških skupina (unatoč vrlo strogim mjerama) i opće gospodarsko mrtvilo. Nakon razdoblja degradacije 15.IV.1811. objavljen je Napoleonov Organizacijski dekret, koji gl. guverneru ostavlja vojne i smanjuje upravne ovlasti, ustrojava I. p. na načelu jedne vojne upravno-teritorijalne jedinice (Vojna Hrvatska) i šest civilnih (Koruška, Kranjska, Civilna Hrvatska, Dalmacija, Dubrovnik i Istra). Pokrajina Istra nastala je spajanjem mlet. i austr. dijela te pripajanjem Trsta i dijela Krasa, a upravno joj je središte bilo u Trstu. Na čelu svake pokrajine bio je intendant, koji je imao ovlasti prefekta u franc. departmanima. U sklopu modernizacije uprave uveden je niz zakona iz Francuskoga Carstva (Napoleonov zakonik, Kazneni zakon), uslijedilo je poboljšanje poreznoga sustava, a uvedene su i carinske olakšice. Međutim, prekomjerno iskorištavanje podanika (sredstva za ratne potrebe, neracionalna uprava) dovelo je do nezadovoljstva i seljačkih nemira. Razdoblje franc. vladavine obilježila je modernizacija prometne infrastrukture (ceste). Na području od 54998 km2 najbrojniji su bili Hrvati (u Istri, Civilnoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Dubrovniku i Vojnoj Hrvatskoj) i Slovenci (u Koruškoj, Kranjskoj i Istri), ali bilo je i Talijana, Nijemaca i drugih. Službeni jezik bio je francuski, ali u upravi se s jednakom naklonošću gledalo na sve zatečene jezike, što je tijekom narednih desetljeća bilo podlogom za nac. pokrete, i to napose one čiji jezici do tada nisu bili zastupljeni u drž. upravi. Uvođenje »ilirskoga« kao nastavnoga jezika u školama pozitivno će utjecati na nacionalno-integracijske procese kod Hrvata i Slovenaca.

LIT.: M. Pevec-Stelè, La vie économique des Provinces Illyriennes (1809–1813), Paris 1930; N. Šetić, Napoleon u Istri. Istra za francuske uprave 1805–1813., Pula 1989; A. Apollonio, L’Istria Veneta dal 1797 al 1813, Gorizia 1998.

N. Šetić, M. Manin


ILIRSKE POKRAJINE