Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

Istarski razvod, hrvatskoglagoljski spomenik koji opisuje i uređuje međe (»termene i kunfine«) između pojedinih istarskih seoskih općina (»komuna«), njihovih feud. gospodara i Mletačke Republike. Napisan je kao javna pravna isprava na hrv. jeziku, glagoljicom, u obliku notarskoga instrumenta. Prvi ga je objavio Ante Starčević u latiničkoj transkripciji kao Razvod istrianski od god. 1325 u Kukuljevićevu Arkivu za povjesnicu jugoslavensku (1852). Hrvatski je tekst datiran god. 1325., a datacija je proširena navođenjem feudalaca koji su tada vladali Istrom, od kneza Albrechta (umro 1325), oglejskoga (akvilejskoga) patrijarha Rajmunda (umro 1299) i drugih feudalaca koji su svoje posjede imali u Istri, ali koji su živjeli u različito vrijeme, i nisu se mogli skupiti na jednom takvom razvodu. Taj podatak dovodio je u pitanje formalnu autentičnost spomenika. Sam pojam razvod ili zavod stari je hrv. pravni termin, i zapisan je i u lat. ispravama na širokom prostoru od Istre do Dalmacije (zavod facere, 1191., savodiçare, 1237., savodum, 1182), a označavao je čin uvođenja u posjed ophodom po zemlji. Samo se razvodom utvrđuju granice i osigurava nesmetano uživanje posjeda, nakon što stranke utvrde međe i granice na spornom zemljištu.

U 21 dan razvodna je komisija prešla oko 150 km spornoga terena; na tom prohodu bilo je komisiji predočeno 19 starih razvodnih isprava kojima se potvrđivao posjed, i one su u skraćenoj formi ušle u tekst Istarskoga razvoda. Po glasu hrv. spomenika trojica su javnih bilježnika (notara) pratila komisiju, i pisali su svaki svoj original, tj. javnu ispravu, na latinskom, njemačkom i hrvatskom jeziku. Notar glagoljskog originala bio je pop Mikula, plovan Gologorice, kapelan pazinskoga kneza i gospode deželske (tj. istarskoga sitnog plemstva). Ni jedan se original nije sačuvao, ali je sačuvan prijepis hrvatskoglagoljskoga teksta koji je 1502. prepisao pop Jakov Križanić, notar carskom i papinskom ovlašću, koji je – kako se navodi – prepisao »instroment« u sva tri jezika, od kojih se sačuvao samo hrvatskoglagoljski prijepis koji je 1546. prepisao Levac Križanić, kanonik žminjski i tinjanski, i on također notar. Sačuvana su dva njegova prijepisa – Kršanski iz 1546 (danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu) i Momjanski (danas u Državnom arhivu u Rijeci). Uz Momjanski prijepis u istom je svesku i prijevod na tal. jezik Ivana Snebala, buzetskoga kanonika i notara carskom ovlašću iz 1548. Postoje i drugi prijevodi, na latinski i tal. jezik. Takva nepouzdana tradicija hrv. teksta i njegovih prijevoda, u XIX. st. među tal. povjesničarima pobudila je sumnju u njegovu autentičnost, te je o tome opsežnu studiju objavio C. de Franceschi osporavajući svaku vrijednost spomenika i smatrajući ga nacionalističkim proizvodom hrv. popova glagoljaša iz sredine XVI. st. Ipak, I. r. bez obzira na formalne nedostatke i nejasnoće bio je korišten za one svrhe za koje je napisan, tj. za određivanje i utvrđivanje granica među istarskim općinama s jedne i feudalaca s druge strane, te je zato, u cjelini ili u dijelovima, prepisivan kao vjerodostojno svjedočanstvo. Pisar i pisac Istarskoga razvoda različite je razvodne isprave od 1275. do 1395. koje je imao na raspolaganju, unio u skup, »svod«, tj. cjelinu teksta. Milko Kos, slov. povjesničar, stručnjak za slovensko i istarsko srednjovjekovlje, bio se priklonio mišljenju C. de Franceschija, ali kad je naknadno pronašao razvodne isprave iz XV. st. koje se slažu s hrv. tekstom u svome stvarnom sadržaju, promijenio je mišljenje o tom važnom spomeniku. Slične je razvodne isprave, na njem. jeziku, našao i B. Stulli, te se tako potvrdilo da je I. r. dokument kojemu su stranke u sporu vjerovale, odn. njime pokazivale svoja prava. Tako je mislio i prvi izdavač tal. teksta P. Kandler uvrstivši taj dokument u svoju zbirku Codice Diplomatico Istriano (CDI) pod god. 1275. Nadao se da će naći latinski i njem. original, ali u tome nije uspio, iako je poslije Š. Ljubić doista našao i lat. tekst, no i on je prijevod hrv. teksta iz 1526., dvadeset godina stariji od sačuvanoga hrv. teksta.

I. r. odražava i sadržava razvodne isprave koje su nastajale u širokom vremenskom rasponu od XI. st. do vremena održavanja nekoga većeg razvodnog ophoda, oko 1375., kad Habsburgovci postaju vlasnicima Pazinske knežije. Pisac Istarskoga razvoda slobodno se koristio građom koju je formulirao na nov, autorski način, ne mijenjajući dispozitiv, tj. granice koje su u ispravama bile opisane, a to znači da nije pravio falsifikat. Granice koje se u spomeniku opisuju kao sporne, ostale su takve i nakon 1375., sve do prestanka vlasti Mletačke Republike u Istri. Pisac Istarskoga razvoda slobodno formulira pravnu materiju i autorskim postupkom opisuje sukobe, svađe, sporove, ali i mirenja, i davanja riječi i čuvanja »rote«. Često koristi poslovicu ili uzrečicu da bi osnažio viši stupanj pravne problematike (»Pravica je vapila da se krivica potare«). Po tome je I. r. jedinstven pravnopovijesni spomenik koji svjedoči o visokom stupnju pravnoga života u Istri, ali i o ranim početcima knjiž. stvaralaštva u srednjovj. Istri.

Bez obzira na tzv. sumnjivu tradiciju teksta, I. r. odlično je vrelo o tome kako se u Istri utvrđivao feud. sustav, koji su mu elementi u seoskoj općini smetali, što je prihvaćano, a što odbijano u provođenju feud. obveza (»službe«). I. r. odražava društveno stanje u Istri, koja se već raslojava: uz strane feudalce, svjetovne i crkvene, na razvodima sudjeluju deželani, sitno domaće plemstvo, vitezi zlatnopasanci, župani, »dobri ljudi, verovani«. U tom je razdoblju još komun, seoska općina, feud. obveznik, a ne, kao poslije, pojedinac ili obitelj. I. r. odražava gosp. stvarnost Istre u sr. vijeku, kad nisu sporne obradive površine, ali jesu pašnjaci i lokve i ostale »deferencije« zbog snažnijeg širenja stočarstva, što je znak općih nesigurnosti na terenu. Zemlja je shvaćena kao hraniteljica, te se zato na terenu poštuju prirodni fenomeni: zemljišna konfiguracija, lokve, putovi, staze i strane brda. I. r. potvrđuje da je županska vlast u tadašnjoj Istri bila visoko cijenjena. Također odražava običajno pravo na selu koje se još tada dobro čuvalo, jer je bilo jamac mira i uzajamnoga korištenja izvora proizvodnje, zemlje i vode. I. r. svjedočanstvo je visoke pisane kulture u srednjovj. Istri, i snažne svijesti da je hrv. jezik ravan u diplomatičkim poslovima s latinskim i njem. jezikom.

LIT.: A. Starčević, Razvod istrianski od god 1325, Arkiv za povĕstnicu jugoslavensku II/2, Zagreb 1852; C. de Franceschi, Studio critico sull’ istrumento della pretesa reambulazione dei confini del 5 maggio del 1375…, Archeografo Triestino, 2, 1884, 11; M. Kos, Studija o Istarskom razvodu, Rad JAZU 240, 1931; J. Bratulić, Istarski razvod, studija i tekst, Pula 1978, isti, Istarski razvod, Pula 1989 – više izdanja; M. Moguš, Ž. Bujas, Kompjutorska konkordancija Razvoda istarskoga, Zagreb 1976.

J. Bratulić


ISTARSKI RAZVOD