Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

istriotski ili istroromanski jezik, skupina predmletačkih autohtonih romanskih govora istar. poluotoka. Čine jezični otok na jugu Istre. Sačuvali su se u samo šest mjesta: Rovinju, Vodnjanu, Balama, Fažani, Galižani i Šišanu, iako su u prošlosti bili rašireniji. Nezaustavljivo izmiču pred istromletačkim, a jako su ugroženi jer su govornici stariji žitelji. Mlađi Talijani u tim mjestima ugl. razumiju istriotski, no rijetko se njime služe, a Hrvati tim idiomom vladaju vrlo loše ili nikako. Najviše je ugrožen u Fažani, a čini se da se najčvršće održava u Balama. Utjecaji susjednih govora (istromletačkih i hrvatskih) vidljivi su na svim jezičnim razinama (morfološkoj, leksikološkoj, fonetskoj pa čak i prozodijskoj). U bliskoj će budućnosti postupno biti posve zamijenjeni istromletačkim, jer neće imati snage za opstanak, i to prije svega zato što se istriotofoni osjećaju Talijanima, pa im istromletački i tal. nisu tuđi, ne osjećaju da im je identitet na bilo koji način ugrožen i nemaju ga potrebe braniti vlastitim idiomom. Štoviše, mnogi istriotofoni drže i. samo jednom od inačica istromletačkoga. Ipak, unatoč znatnoj venecijanizaciji, on je sačuvao niz elemenata koji ga bitno razlikuju od istromletačkoga: npr. nastavak -o ondje gdje je mlet. -e (la lato: mlijeko; la carno: meso; sempro: uvijek); jedinstven oblik za 1. i 2. lice za buduće vrijeme te za 1. i 2. lice kondicionala (cantarè: pjevat ću, pjevat ćeš; cantaràvi: ja bih pjevao, ti bi pjevao). Njegov položaj u rom. jezičnoj porodici još uvijek nije točno utvrđen. Hrvatski romanisti P. Skok i P. Tekavčić drže da je i. u svojoj najstarijoj fazi srodan dalmatskome, a većina tal. jezikoslovaca (M. G. Bartoli, C. Tagliavini, G. B. Pellegrini, C. Battisti i drugi) drže da je riječ o arhaičnim mlet. govorima. A. Ive i C. Merlo pretpostavljali su da je ishodištem istriotskoga furlanski govor, no to je mišljenje napušteno. Jedna je od mogućih hipoteza o položaju istriotskih govora unutar romanske jezične porodice ta da se razvio iz nekad jedinstvenoga rom. jezika (nastaloga iz vulgarnoga latiniteta), na području današnje Furlanije, Istre i Dalmacije, i da je njegov nastanak uvjetovan naseljavanjem slav. življa na ta područja, koje je poput klinova (prvi klin južno od Trsta i Milja, a drugi oko Senja, tj. Vinodola) razdijelilo rom. starosjedioce na tri dijela, nakon čega je svaki taj dio nastavio vlastiti jezični razvitak (furlanski, istriotski, odn. dalmatski). Na tim se govorima nije razvio standarni jezik, povremeni zapisi potječu od sred. XIX.st. U novije vrijeme postoji vrijedna knjiž. produkcija na istriotskom; na rovinjskome su pisali Ligio Zanini i Giusto Curto, na vodnjanskome piše Loredana Bogliun, a na balskome Romina Flores. Postoji nekoliko rječnika istriotskih govora: vodnjanskoga (G. A. Dalla Zonca, Vocabolario dignanese-italiano, Fiume–Trieste 1978), balskoga (D. Cernecca, Dizionario del dialetto di Valle d’Istria, Rovigno 1986) i rovinjskoga (A. i G. Pellizzer, Vocabolario del dialetto di Rovigno d’Istria, Fiume–Trieste 1992) te lingvistički atlas (G. Filipi, B. Buršić-Giudici, Istriotski lingvistički atlas, Atlante linguistico Istrioto, Pula 1997).

LIT.: M. Deanović, Istroromanske studije, Rad JAZU, 1955, 303; P. Tekavčić, Per un atlante linguistico istriano (con speciale riguardo ai dialetti istroromanzi), Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 1976, 41–42; G. Filipi, Istriotski jezikovni otoki v Istri, Annales, 1993, 3; isti, Le parlate istriote (in margine al nuovo vocabolario del dialetto istrioto rovignese), La Battana, 1994, 111.

G. Filipi