Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

istrorumunjski, pov. dijalekt rum. jezika kojim govore stanovnici u Žejanama na Ćićariji i u naseljima u dolini Boljunčice – Šušnjevici, Novoj Vasi, Jesenoviku, Brdu, Kostrčanima, Letaju, te nešto osoba u Rijeci, Opatiji, Trstu i iseljenika u Australiji i SAD-u (→ Istrorumunji). Od davnine se govorio na širem istar. prostoru. O tom svjedoče mnogobrojni toponimi (npr. Fečori, mn. od istrorum. fečor: dijete, dječak, dečko, Katun, Kature), prezimena (npr. Faraguna, prema rum. fara: bez i guna: pastirska kabanica; Poropat, od poro, prema rum. fara, istrorum. får/a/: bez /u hrv. je ušlo prije XV. st., kada se neslav. fonem f prenosio kao p ili kao v/ i pat: krevet; Katunarić, Licul) i apelativi (npr. stȑpla: ovca koja se još nije ojanjila, prema rum. sterp, stearpa: neplodan, neplodna, usp. rum. oaie stearpa: neplodna ovca). Po broju govornika najmanji je od četiriju povijesnih rum. dijalekata: procjenjuje se da njime u Istri govori oko 250 st. (2004). Naziv istrorumunjski učenoga je podrijetla (u romanistici je u uporabi od XIX. st.) i sami ga govornici ne upotrebljavaju, već svoj idiom nazivaju pridjevom načinjenim od imena mjesta stanovanja: žejånski, susńevski ili šušńevski, novošånski, brijånski itd., ili sintagmama (cuvintå) po žejånsku, (ganej) po susńevsku ili po šušńevsku, po novošånsku, po brijånsku itd. U juž. selima svoj jezik nazivaju i vlåški (vlaški), odn. vlåške limbe (vlaški jezik), ili po vlåšku (po vlašku). U lit. se navodi da Istrorumunji rabe i sintagme tipa po naški, po nåšu, po naše u značenju »govoriti istrorumunjski«. No, prema novijim istraživanjima (G. Filipi) sintagme toga tipa u istrorum. danas redovito znače »čakavski«, te se pretpostavlja da je, barem u juž. selima za koja postoje podatci, tako bilo i prije, jer na isti način tu sintagmu rabe i Istrorumunji koji su emigrirali u Ameriku između I. i II. svj. rata i poslije.

U Istri se pojavio na kraju XV. i poč. XVI. st. s doseljenicima iz Dalmacije. Stoga u njem ima dosta starih čak. elemenata kojih nema u autohtonim istar. čak. idiomima, a koje mnogi, pretežito rum. autori često bez dublje provjere pripisuju posuđenicama iz okolnih slov. dijalekata. Čine ga sjeverni govori, na sjev. padini Učke sjeverozapadno od Rijeke, u mjestu Žejane (istrorum. Žejən), i južni govori, na sjev. i zap. rubu Čepićkoga polja u nekoliko mjesta općine Kršan. Najviše istrorum. govornika ima u Žejanama. Prosuđuje se (G. Filipi, 2004) da se u juž. selima istrorumunjskim služi 90-ak osoba (prema procjenama A. Kovačeca na poč. 1960-ih tu je bilo 800 do 1000 istrorumunjofona): najviše ih ima (40-ak) u Novoj Vasi (istrorum. Noselo ili Nosela), zatim (30-ak) u Šušnjevici (Susńevice ili Šušńevice) te u Jesenoviku (Sukodru) s pripadajućim zaselcima, a po nekoliko u Brdu (Bərda ili Bərdo), Kostrčanima (Kostərčån), Zankovcima (Zankovci). Do nedavna se i. govorio u još nekoliko zaselaka: Skitača, Trkovci, Perasi (Peråsi), Grobnik (Gromnik; posljednji je govornik umro 1998), Gradinje.

U odnosu prema drugim rum. dijalektima i. je najsličniji dačkorumunjskomu. Podosta se razlikuje od svih rum. dijalekata nadasve zbog različitih adstrata: u njem nema turcizama, osim onih preuzetih iz čak. govora (npr. žepu: džep), nema neogrecizama, a nisu poznate ni pojave uvjetovane tzv. balkanskim jezičnim savezom (objekt se ne ponavlja osobnom zamjenicom, funkciju infinitiva nema sintagma da + prezent, nego se infinitiv, koji je uvijek bez a, rabi kao u čakavskom). Višestoljetna prožimanja s čak. idiomima uzrokom su sve češćih kalkiranja i hrv. slovničnih i leksičkih modela, pa se tako red riječi u istrorumunjskom tijekom stoljećâ izjednačio s čakavskim, a razvile su se i dvije nove slovnične kategorije: srednji rod slav. tipa (oblikuje se s pomoću morfema -o), koji potiskuje srednji rod rum. tipa (dvorod), i glagolski vid (istrorumunjski je tako postao jedinim rom. idiomom koji razlikuje svršene, trajne i učestale glagole koji se tvore s pomoću čak. morfema). Pod utjecajem čakavskoga u svim se mjestima gdje se govori istrorumunjskim, osim u Šušnjevici i Novoj Vasi, gubi opozicija između određenoga i neodređenoga člana za mnoge imenice ženskoga roda na -e promjenom toga neekonomičnoga glasa u -a, čime se izjednačuju oblici za određeni i neodređeni član (npr. o kåpre: jedna koza – kåpra: koza mijenja se u o kåpra i kåpra). Ima i elemenata koji su zajednički istrorumunjskomu i drugim rum. dijalektima: stari se leksik poklapa u svim rum. dijalektima, oblik za dativ jednak je obliku za genitiv, određeni je član postponiran, naglasak nikada ne pada na član i ne mijenja se u izvedenim oblicima ako nema glasovnih promjena. I istrorumunjski poznaje rotacizam međusamoglasničkoga l koje prelazi u r, ali ga rotacizam n u r (npr. bur: dobar rum. bun; mire: meni – rum. mine; pəre: kruh – rum. pâine) na sinkronijskoj razini razlikuje od ostalih rum. dijalekata, a na dijakronijskoj ga razini dovodi u svezu s govorima u Maramurešu. Stoga neki rum. lingvisti (Popovici, Caragiu-Marioteanu) drže da se formirao sjeverno od Dunava, a prema Popoviciu i. je dačkorumunjski dijalekt prenesen u Istru. Između sjev. i juž. istrorum. govora već dugo vrijeme ne postoje dodiri (a zbog konfiguracije terena vjerojatno ih nije bilo ni u doba doseljenja), te su se razvijali neovisno jedni o drugima. Žejanski je konzervativniji od južnih govora: čuva više starih rum. riječi (npr. cuvintå: govoriti u Žejanama – ganej na jugu; ənceleže: razumjeti – razumi ili capi; oste: rat – vojske ili gvere), dvopadežna sintetična deklinacija više je sačuvana nego na jugu. Ipak, u juž. su se selima sačuvali imperfekt (jo lukråjam: ja sam običavao raditi) i dvorod (npr. ur hrušt: hrušt /Melolontha melolontha/ – doj hrušture u Žejanama, a ur hruštdo hrušture u juž. selima). No, južna su sela otvorenija prema jezičnim inovacijama. Razlike su u posuđenom leksiku znatne zbog različitih tipova govora na žejanskom i čepićkom području (npr. tisuć: tisuću u Žejanama, a miĺår na jugu). I sami se južni govori međusobno razlikuju, i to na leksičkom (npr. åze u Brdu, a åsteze u Šušnjevici) i na glasovnom planu (npr. muĺåre u Šušnjevici, a muĺåre u Brdu). Do nedavna se u Šušnjevici i u manjem dijelu Nove Vasi nisu razlikovali glasovi c, z, s od č, ž, š (realizirali su se pretežno piskavi glasovi): danas (2004) tek jedan govornik, i to iznimno rijetko, izgovara samo piskave foneme i ugl. ostvaruje opoziciju s nešto umekšanim šuštavim glasovima, osim č c, dakle č, ž, šc, ź, ś, nekoliko njih te foneme ostvaruje upravo takvom opozicijom, a ostali Šušnjevci dosljedno razlikuju šuštave od piskavih fonema. U svim je mjestima uočljiva tendencija da finalno otvoreno -e u imenica ženskoga roda prelazi u -a, osim u Šušnjevici i Novoj Vasi (gdje se to otvoreno -e dosljedno čuva), a to još uvijek omogućuje opoziciju između jed. i mn. i u imenica koje tvore množinu na -e, no potire opoziciju između članova: o cåse: jedna kuća – do cåse: dvije kuće u Šušnjevici i Novoj Vasi; o kåsado kåse u ostalim mjestima. U većine starijih imenica, onih koje se bitno razlikuju od istromletačkih i tal. oblika, otvoreno e prelazi u obično e, no opozicija između jed. i mn. još je uvijek očuvana, jer takve imenice nemaju mn. na -e (npr. u Žejanama o muĺåre: jedna žena – do muĺer: dvije žene). U svim je istrorum. govorima jasno uočljiva i težnja da se oblici za jed. i mn. imenica muškoga roda izjednače (npr. ur škåkovəc: jedan skakavac – doj škåkovəc: dva skakavca), ali u većine se starih imenica čuva manje-više izvorni tip množine (npr. ur pork: jedan prasac – doj porč: dva prasca).

Na istrorumunjskom nema pisanih spomenika. Ti su se govori razvijali izvan bilo kakvih institucija i to je, uza stoljetnu istrorumunjsko-hrvatsku dvojezičnost, nedostatak izvornoga folklora i osjećaja pripadnosti rum. etnikumu, kao i trajno smanjivanje broja govornika, uzrokom da se jezična slika tih govora bitnije mijenjala već od prvih desetljeća nakon doseljenja. Ti intervali mijene postupno se smanjuju, te postoji opasnost da i. nestane iz uporabe; može se pretpostaviti da će se duže održati u prekomorskim zemljama.

Krčki rum. idiom srodan istrorumunjskomu, kojim se govorilo u Dubašnici i Poljicima (1819. na tom je govoru Ivan Feretić zabilježio Očenaš i Zdravomariju, a objavio S. Puscariu 1929), ugasio se u prvoj pol. XIX. st. Ostali su njegovi tragovi u toponimiji (npr. Vrhure, od hrv. vrh i rum. nastavka za mn. imenica sr. roda -ure; Sekara, istrorum. secåra: raž) te nekoliko apelativa (npr. čura, čuralo: sito; puljić: ptica, prema krčkorum. *puĺu /potvrđeno i u istrorum./ od lat. pullus (*pgllius): mlado životinje; u standardnom rum. pui: pilić, a pasare: ptica). Mlet. je povjesničar F. Ireneo della Croce prvi zapisao 23 istrorum. riječi i sintagme. Potom su se istrorumunjskim bavili mnogi znanstvenici, poglavito od XIX. st. Od hrv. jezikoslovaca te su govore istraživali P. Skok i P. Tekavčić, a u novije vrijeme A. Kovačec. God. 2002. u okviru projekta Atlas linguarum Histrie objavljen je Istrorumunjski lingvistički atlas (ur. G. Filipi).

LIT.: R. Flora, Prilog pitanju klasifikacije istro-rumunjskog, Južnoslovenski filolog, 1961–62, 25; A. Kovačec, Observations sur les influences croates dans la grammaire istroroumaine, La Linguistique, Paris 1968; isti, Différences lexicales entre l’istroroumain du Nord et l’istroroumain du Sud, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 1981, 1–2; isti, Istrorumunjsko-hrvatski rječnik (s gramatikom i tekstovima), Pula 1998.

G. Filipi