Kanfanar

Kanfanar, naselje i općinsko središte u unutrašnjosti zap. Istre, između Žminja i Rovinja (45°7′N; 13°50′E; 284m nadm. vis.); 473st. (2002). Obuhvaća i zaseoke Burići, Marići i Maružini. Nalazi se na visoravni ponad Limske drage, na županijskoj cesti Žminj–Rovinj i na pruzi Pula–Divača. Prometno je čvorište državne (D 28) i županijskih cesta (iz Dvigrada, Rovinja, Svetvinčenta, Žminja i Barata Kringe). Stanovnici se bave poljodjelstvom i stočarstvom, a dijelom rade u kamenarskoj ind., prometu (želj. pruga) te u posljednje vrijeme u sitnom i srednjem poduzetništvu.

Područje je bilo naseljeno u prapovijesti, u rim. doba i u sr. vijeku, a toponim se prvi put spominje 1096. u ispravi akvilejskoga patrijarha Volrika. Napušteno je zbog kuge, ponovno je naseljeno u XVII.st. izbjeglicama pred Osmanlijama iz Grčke, Albanije i Dalmacije. Blizina → Dvigrada kočila je razvoj sela, sve dok Dvigrad nije napušten zbog kuge, pa se i zborni kaptol dvigradske crkve sv. Sofije preselio 1714. u Kanfanar. Župna crkva sv. Silvestra čuva opremu i namještaj dvigradske crkve (propovjedaonica iz XIII.st., oslikana vrata iz XVI.st., dva drvena kipa iz XV–XVI.st., iluminirane knjige iz XV.st. i srebrni liturgijski pribor iz XVII.st.). Crkva je izgrađena 1696. na mjestu starije, a proširena je 1714. U naselju je i crkva sv. Valentina iz XVIII.st., nastala na mjestu starije, a crkva sv. Agate na cesti za Barat izgrađena je u XI–XII.st. i ima u apsidi očuvane vrijedne freske iz istoga doba. Uz cestu za Dvigrad nalaze se ruševine benediktinskoga samostana s romaničko-gotičkom crkvom sv. Petronile, a kraj Maružina je romanička kapela Majke Božje Snježne (XI.st.). Okolica Kanfanara pogodna je za pješačenje i biciklizam.

LIT.: Kanfanar i Kanfanarština, Zbornik radova, Kanfanar 1998.

R. Matijašić, Đ. Fabjanović