Kastavština

traži dalje ...

Kastavština, predio oko → Kastva, omeđen ugl. starom administrativnom granicom kastavske općine između grada Rijeke i Učke. Sastoji se od blago valovitog istar. krškoga ravnjaka nagnutoga prema Rječini i moru, građenog od vapnenca i eocenskoga fliša. Vegetacija ima submediteranska obilježja (hrast, grab, jasen). Poljoprivreda, koja je u prošlosti bila orijentirana na vinogradarstvo, nazaduje zbog odlaska radne snage u Rijeku.

Nakon rimske, ostrogotske, biz. i langobardske vladavine, na poč. VII. st. područje Kastva, Mošćenica i Veprinca naselili su Slaveni (Hrvati). Potkraj VIII. st. K. je bila u sastavu Franačke, a od sred. X. st. do 1060-ih pripadala je Hrvatskoj. Nakon toga njome su vladali pulski biskup, gospoda Devinski (od 1139), grofovi od Walseea (od 1399) i Habsburgovci (od 1466). Unatoč stranim gospodarima, na Kastavštini se dugo očuvalo staro hrv. župsko uređenje, pismeno uređeno zakonima i statutima (Kastavski, Veprinački, Mošćenički) potkraj XV. i na poč. XVI. st. Slobodni seljaci (općine) birali su upravna i sudbena tijela: župana, vijeće satnika, komunšćaka i kancelara. U upravi je svoje ovlasti imao i izabrani plovan, predstojnik klerikâ, koji su se okupljali u kapitul. U XV. i XVI. st. K. je bila izložena osmanlijskim pljačkaškim pohodima, a u XVII. st. mletačkim protuuskočkim voj. akcijama. Od 1468. Habsburgovci su Kastavštinu kao gospoštiju davali u zalog. God. 1625. darovana je isusovačkomu kolegiju u Judenburgu, a 1630. sva su prava prenesena na novi kolegij u Rijeci, koji je ukinućem općinske samouprave slobodne seljake nastojao pretvoriti u kmetove. Pridržavajući se starih običaja, stanovništvo se takvim nastojanjima odupiralo tijekom XVII. i XVIII. st. (bune 1666., 1692., 1695., 1709., 1756; Veprinac 1772; Mošćenice 1664., 1770). Nakon ukinuća isusovačkoga reda (1773) K. je prešla pod upravu carske komore. Potom je 1784. bila prodana vitezu Thieryju, a 1843. postala je posjed riječkoga brodovlasnika baruna Đure Vranyczanyja. U novim gospodarskim okolnostima stara općinska sjedišta zaostajala su za nekadašnjim selima i lučicama. U XIX. st. Volosko je postalo sjedištem samostalne općine, ali i uprave i sudstva za cijeli teritorij bivše Kastavske gospoštije. U drugoj pol. XIX. st. K. je bila jako središte hrv. narodnoga preporoda u Istri. Nakon raspada Austro-Ugarske Rapallskim ugovorom (1920) podijeljena je između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, što se održalo do kraja II. svj. rata, kada je u cijelosti pripala Hrvatskoj u okviru Jugoslavije.

LIT.: O. Mandić, Devinski urbar i zakoni hrvatske gospoštije, Jadranski zbornik, 1958, 3; B. Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, I–II, Pazin 1967. i 1973; D. Munić, Kastav u srednjem vijeku, Rijeka 1986.

Đ. Fabjanović

ilustracija
KASTAVŠTINA

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

Kastavština. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.4.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/1325>.