Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

Labinska republika, samouprava nastala za rudarske pobune na Labinštini od 2.III. do 8.IV.1921. Štrajk labinskih rudara započeo je kada se oko šesto rudara okupilo na trgu u Vinežu (krvova placa) u znak prosvjeda protiv fašista, koji su u Pazinu zlostavljali njihova sindikalnoga vođu Giovannija Pipana. Rudari su potom zauzeli rudnike i rudarska postrojenja, minirali prilaze oknima u Krapnu, Vinežu, Štrmcu i separaciju Štalije s odlagalištem ugljena, te organizirali naoružane postrojbe pod nazivom crvene straže, kojima je zapovijedao Francesco da Gioz. Politička i socijalna pitanja rješavao je rudarski komitet na čelu s Pipanom, a potporu im je davao i plemić Giovanni Tonetti (crveni barun). Upravi rudnika postavljeni su ekon. zahtjevi (povišenje nadnica i dr.). Budući da su se pregovori odužili, rudari su 21.III. odlučili sami organizirati proizvodnju. Sišli su u jame i za rukovoditelja postavili rudarskoga tehničara Dagoberta Marchiga. Istodobno su, plašeći se štrajkolomaca, uhitili i zatočili 13 rudara Sicilijanaca sklonih upravi. Uprava je taktizirala i tobože pregovarala, a 8.IV. poduzela je energične mjere. Pokrenuta je, s mora i kopna, iznenadna akcija vojnih i redarstvenih snaga. Zatečeni rudari povukli su se kraj Štrmca, gdje su pružili oružani otpor. No, slabo naoružani i neiskusni, ubrzo su morali odustati. Pipan je naredio prekid vatre i preuzeo svu odgovornost na sebe. Uslijedila je odmazda, tijekom koje je uhićeno četrdesetak pobunjenika. Rudari Maksimilijan Ortar i Adalbert Sykora smrtno su stradali. Uhićeni rudari smješteni su u zatvore u Puli i Rovinju, a sudski proces održan je u Puli od 16.XI. do 3.XII. Optužnica je teretila 52 rudara za okupaciju rudnika, uspostavu sovjetskoga režima, suprotstavljanje vlastima, miniranje skladišta, držanje eksploziva i niz drugih nezakonitih radnji. Odvjetnici Edmondo Puecher, Guido Zennaro i Egidio Cerlenizza uspješno su obranili optuženike, te je porota donijela oslobađajuću presudu. Uprava rudnika iskoristila je štrajk za raskid s austr. kapitalom.

Premda nikada proglašena, L. r. ostavila je neizbrisive tragove na Labinštini, a imala je i mnogo širi odjek. Taj splet događaja valja sagledavati i interpretirati u kontekstu tadašnjih prilika, osobito na prostoru Apeninskoga poluotoka i sr. Europe. Višenacionalno, ali jedinstveno pružanje oružanog otpora nadirućem fašizmu utrlo je put antifaš. opredjeljenju žitelja toga kraja. S druge strane, sindikalna borba rudara, usmjerena na tradicionalno traženje radničkih prava, poboljšanje položaja te radnih i životnih uvjeta, sadržavala je i elemente samoodređenja i samoupravljanja, u naivnom i utopističkom uvjerenju da će sami moći odlučivati o svojoj sudbini.

LIT.: F. Čulinović, Revolucionarni pokret u Istri 1921. godine, Zagreb 1951; G. Scotti, L. Giuricin, La Repubblica di Albona e il movimento dell’occupazione delle fabbriche in Italia, Rovinj 1971; Labinska republika 1921., zbornik radova, Rijeka 1972; R. Martinčić, Labinska republika 1921., u: Radnički pokret i NOB Općine Labin, Rijeka 1980; M. Jurkić, Neki pravni aspekti optužnice i presude labinskim rudarima na procesu u Puli 1921. godine, u: Radnički pokret Labinštine 1921–1941. sa širim osvrtom na Istru, Labin i Rijeka 1981.

T. Vorano


LABINSKA REPUBLIKA, rudarske crvene straže pred oknom u Vinežu, 1921.