Lehár, Franz (Ferenc)

Lehár, Franz (Ferenc), skladatelj i dirigent (Komárno, Slovačka, 30. IV. 1870 – Bad Ischl, Austrija, 24. X. 1948). Podrijetlom Mađar, studirao je na praškom konzervatoriju violinu i glazb. teoriju, te privatno učio kompoziciju (Z. Fibich). God. 1888–90. bio je kaz. violinistom u Barmenu i Elberfeldu (Wuppertal). Potom je, pod utjecajem oca, vojnoga glazbenika, prvo bio dirigentom vojnoga orkestra 25. pješačke pukovnije u Lučenecu (Slovačka), 1894–96. Mornaričkoga orkestra u Puli, zatim pješačkoga orkestra u Trstu, Budimpešti i Beču. Vojnu je službu napustio 1902., i već je te god. dirigirao u Beču na ljetnim priredbama u Prateru, zatim u kaz. kući Theater an der Wien. Potom se sasvim posvetio skladanju, a dirigirao je samo na premijernim izvedbama svojih djela. Stvarao je orkestralna djela (2 koncerta za violinu, simfonijske pjesme, koračnice, valcere i dr.), komorne skladbe, solo popijevke, 3 opere (Rodrigo, 1893., Kukuschka, 1896., Garabonciás, 1943) i 26 opereta. Za boravka u Puli skladao je valcere Klänge aus Pola (poznatiji kao Adria Walzer) i Le belle Polesane te operu Kukuschka, lirsku dramu u 3 čina, koja je pod njegovim ravnanjem dijelom izvedena u Mornaričkom kasinu. Program što ga je sastavljao za koncerte Mornaričkoga orkestra redovito je počinjao koračnicama, potom se izvodila vedra glazba iz opereta i popularnih opera, među kojima je izvedena i fantazija iz opere Nozze istriane A. Smareglie (skladana 1895). U Beču je postigao velik uspjeh operetama Die lustige Witwe (1905), Der Graf von Luxemburg (1909), Zigeunerliebe (1910), Das Land des Lächelns (1929) i dr. Obilježio je novo razdoblje bečke operete, u koju je uveo karakterističnu instrumentaciju, pjevne melodije s prizvucima talijanske, španjolske ili slav. glazbe, valcere, pariški cancan i neke satirične elemente.

LIT.: M. Peteani, Franz Lehár: seine Musik, sein Leben, Wien 1950; B. Grun, Gold and Silver. The Life and Times of Franz Lehar, London 1970.

L. Duraković