lucidar

traži dalje ...

lucidar (srednjovj. lat. Elucidarium, od elucidare: rasvijetliti, objasniti), srednjovj. knjiga općega znanja, dijelom slična sadašnjim enciklopedijama. Pisana je u obliku dijaloga, tj. učenikovih pitanja i učiteljevih odgovora i poduka o teologiji, alkemiji, magiji, astronomiji, geografiji i dr. znanjima. Takvih je knjiga na lat. jeziku u Europi bilo već u XII.st. Jedna je redakcija s lat. jezika prevedena na njemački te s njemačkoga na češki, a naši su je glagoljaši s češkoga preveli na hrvatski u prvoj pol. XV.st. Općenito su nacionalne redakcije (njemačka, češka, talijanska i naravno hrvatska) prerađivane tako da su svjetovni sadržaji prevladavali nad vjerskim. Glagoljaš koji je prevodio s češkoga vjerojatno je bio iz Istre, što se ogleda iz opisa Istre i Učke: »Vaspet je jedna vlast (zemlja), jaže zovet se Istrija. I v tej zemlji je jedna gora, jaže zovet se latinski Olimfos, ježe je Učka. I te gori visokost ide daže pod oblaki«. Tako stoji u Žgombićevu zborniku. Sačuvana su tri cjelovita glagoljska prijepisa Lucidara – u Žgombićevu (f. 11–23, XVI.st.) i Petrisovu zborniku (f. 196–210, 1468), te u još jednom zborniku iz XV.st. Jedna redakcija sačuvana je i na latinici, u prijepisu iz 1533. Šibenčanina Gverina Tihića, koji je kao javni bilježnik u Rijeci (1546) isprave pisao na latinskom, ali i na hrvatskom, glagoljicom.

LIT.: I. Milčetić, Prilozi za literaturu hrvatskih glagoljskih spomenika III, Hrvatski lucidar, Starine, 1902, 30; S. Ivšić, Prijevod »Lucidara« Honorija Augustodunensisa u prijepisu Gverina Tihića iz godine 1533, Starine, 1949, 42; V. Štefanić i dr., Hrvatska književnost srednjega vijeka, PSHK 1, Zagreb 1969.

J. Bratulić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

lucidar. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/1585>.