Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

ljekarništvo ili farmacija (kasnolat. pharmacia, od grč. φαρмαхεία: uporaba lijekova, lijek), disciplina primijenjenih znanosti o poznavanju, priređivanju i ispitivanju lijekova. U poč. je bila dio medicine, a u antici su sami liječnici priređivali lijekove (Hipokrat, V.st.pr.Kr., Dioskurid, I.st., Galen, II.st.). Međutim, njem. kralj i car Fridrik II. (1194–1250) zakonom je 1240. odijelio ljekarništvo od medicine, pa je liječnicima bilo zabranjeno držanje ljekarna, koje su mogli voditi isključivo osposobljeni ljekarnici. Ljekarne (apoteke) su zdr. ustanove koje također priređuju, ispituju, nabavljaju, čuvaju i distribuiraju lijekove. Mogu biti samostalne ili se nalaze u sklopu bolnica ili domova zdravlja. Istra obiluje ljekovitim biljnim vrstama, a već iz željeznoga doba postoje potvrde o njihovoj uporabi. Neki podatci upućuju na to da su Histri poznavali apsint (pelin), gencijanu, peruniku (Iris germanica ssp. histrica), lavandu, rutu i dr. Neke od tih biljaka mogle su se zacijelo upotrijebiti u malim količinama i u liječenju kao gorki sastojci za stimulaciju probave (apetita), a neke u kozmetici (eterična ulja). Pod utjecajem medicinske škole u Salernu, među prvim ljekarnama u Europi bile su one u Napulju (1140), Parizu (1180), Trogiru (1271), Dubrovniku (1272), Zadru (1289) i u Puli (1353). Ljekarnik se tada nazivao i aromatarius ili speciarius. U sr. vijeku ljekarnu je mogao otvoriti svatko tko je mogao pribaviti prostore i dovoljnu količinu lijekova, a mogao joj je i mijenjati lokaciju po vlastitoj želji (realno pravo). No, stručni je rad u ljekarni mogao obavljati samo ljekarnik, i to kao njezin vlasnik, zastupnik ili upravitelj (osobno pravo). Iz signature s jedne stojnice razabire se podatak o postojanju ljekarne u Vodnjanu 1650. U prvoj pol. XIX.st. Pula je imala dvije ljekarne: jednu je vodio Lovro Moretti iz Buzeta, a drugu Valentin Wassermann, koji ju je kupio od Bernardellija 1822. Ta je posljednja bila na Forumu, a na nadvratnoj kamenoj gredi ulaza i danas stoji ime Wassermann. U pulskoj je općini tada postojala dobra suradnja između ljekarnika i liječnika (Mate Karbučić, grad. fizik rodom iz Buzeta; Filippo Fragiacomo, kirurg u općinskoj službi Pule; Vincenzo de Rossi, liječnik u Fažani; Josip Heim, liječnik u Galižani). Na području Istre od Trsta do Rijeke s otocima bile su 33 ljekarne otvorenoga tipa, po jedna ljekarna civilne i vojne bolnice te deset kućnih ljekarni (Hausapotheke), za koje je bila potrebna posebna dozvola vlasti: tri su držali liječnici, ranarnici dvije, a pet je bilo u rukama svećenika i redovnika (Heilpersonen). U drugoj pol. XIX.st. Poreč je imao tri ljekarne, Rovinj dvije, Vodnjan dvije, a Pula tri otvorenoga tipa, u kojima je radilo šest farmaceuta. Četvrta ljekarna u Puli proradila je 1892. God. 1907. otvorena je i peta, a uoči I. svj. rata bilo ih je sedam. Poč. XX. st. u Istri je jedna ljekarna pokrivala potrebe 15371 stanovnika (Pharmazeutische Kalender für das Jahr 1905). Iz uporabe ljekovitog i aromatskog bilja u Martinšćici na otoku Cresu u obitelji Linardić razvila se farmaceutska industrija eteričnih proizvoda (Istarska distilerija – Casa Linardi), koji su se našli i na američkome tržištu. Ljekovito se bilje skupljalo u velikim količinama i s istarskoga kopna prevozilo na otok. U Istri su između dvaju svj. ratova najbrojnije bile privatne ljekarne. U to je doba svaki grad u Istri imao vlastitu (općinsku) ljekarnu, na čelu koje je bio ljekarnik, ujedno vezan ugovorom o stalnome boravku u gradu službovanja. Prema podatcima iz 1914. jedna ljekarna bila je na 9800 stanovnika, a između dvaju svj. ratova na tom je području, uključujući otoke Krk, Cres, Lošinj, ali i Rijeku, bilo oko 55 ljekarni. Nakon II.svj. rata Istra je bila u nezavidnom položaju zbog nedovoljnoga broja ljekarnika i loše opremljenosti ljekarna. Neposredno nakon rata radilo je samo tridesetak ljekarni i isto toliko ljekarnika. Za vrijeme savezničke uprave u Puli je od ožujka do rujna 1942. trajala kriza u nabavci i distribuciji lijekova. Budući da su se vlasnici ljekarni sa svojim kapitalom odselili u Italiju, distribuciju lijekova u gradu morala je preuzeti bolnička ljekarna (ljekarnik Eduardo Destalese). Ujesen 1947. hrv. su vlasti uredile ljekarne u Zagrebačkoj ulici i na Trgu na mostu, pa su u Puli djelovale tri ljekarne. Bolničku je ljekarnu vodila Neda Mravunac. Ukinuto je privatno vlasništvo ljekarni i uvedena civilna mobilizacija ljekarničkog osoblja. Sljedećih su godina u Istri obnovljene stare ljekarne i otvorene nove (npr. u Bujama, Umagu, Pazinu, Buzetu, Puli, Novigradu, Podpićnu, Labinu, Opatiji, Voloskome, Lovranu, Kastvu, Raši i dr.). Otvoren je i niz novih privatnih ljekarna, osobito 1990-ih, čime je ljekarnička mreža dodatno ojačana.

LIT.: G. Kajfeš, R. Grahovac-Pustijanac, Farmaceutska služba MC Pula, u: Zbornik 20 godina zdravstva u Puli, Pula 1967; I. Kajfeš, Isječak iz povijesti farmaceutske službe u Istri, u: Zbornik 25 godina zdravstva u Puli, Pula 1972; V. Tonković, I. Kajfeš, A. Bartolić, O jednom herbariju istarskog ljekovitog bilja iz god. 1719, u: Zbornik radova 26. sastanka znanstvenog društva za povijest zdravstvene kulture, Poreč 1976; M. Weiss, Ljekarne u Istri između dva rata i neposredno nakon drugog svjetskog rata, u: Zbornik radova 26. sastanka znanstvenog društva za povijest zdravstvene kulture, Poreč 1976; I. Rudelić, Povijest medicine u južnoj Istri, Pula 1997.

I. Rudelić


LJEKARNIŠTVO, ormar ljekarne iz austrougarske bolnice, Pula, Povijesni muzej Istre