notarijat ili bilježništvo

traži dalje ...

notarijat (lat. notarius: bilježnik) ili bilježništvo, javna služba koju obavljaju notari, bilježnici, kao slobodno zanimanje. Pisani notarski akti služe čuvanju podataka o pravnim poslovima te jamče objektivnu snagu svjedočanstva i time javne vjere. Srednjovj. notarijat u Istri zbog antičke je tradicije municipalnog uređenja, osobito u obalnim gradovima, očuvao načela rimskoga prava, unatoč primjesama langobardskog i franačkog uređenja. Najstarije očuvane istarske notarske isprave iz IX. i X.st. svjedoče da su pravo notarskoga privilegija notarima davali sami gradovi i prije renesanse rimskoga prava i s njim povezanoga notarijata u XII.st. Od tada, a posebice od kraja XIII.st., zbog razvitka trgovine i privatnoga vlasništva i na istočnojadranskoj obali snažno se osjeća potreba za ustanovom notarijata. S bolonjskom školom oživljenoga rimskoga prava i notarijata, u Istri se potvrđuju određene posebnosti u djelovanju te ustanove, značajne već za rimsko doba. Posebni oblici nadzora gradskih vlasti nad izvršavanjem notarske djelatnosti već su u prvoj pol. XIII.st. bili poznati i u gradovima na ist. obali Jadrana. U dalm. i hrv. primorskim gradovima pojavili su se tzv. egzaminatori, a 1258. u sličnoj ulozi ovjerovitelja akata bili su u Piranu vicedomini. U Trstu, Miljama, Kopru, Izoli i Puli, gdje je također postojala ustanova vicedomina, razvio se izniman odnos između ustanova notarijata i vicedominata, te je potonja preuzela neke zadaće koje su u drugim zemljama s razvijenim institutom notarijata bile u njegovu djelokrugu. Povrh toga su vicedomini u tim gradovima preuzeli ne samo nadzor nad notarskim spisima, njihovim bilježenjem u posebne knjige i njihovo čuvanje kao pravovaljanih, već i funkciju svojevrsnih gradskih arhivara za sve službene spise državne odn. komunalne vlasti. Na poticaj koparskoga Velikoga vijeća 1598. osnovan je Collegio dei Notai, koji je postao središnja istar. notarska organizacija, a notarsku su djelatnost smjeli obavljati isključivo tamošnji gradski velikaši, uključeni u koparski kolegij notara. Tako je n. i u Istri dobio punu pravnu valjanost, pa vicedominske knjige i prijepisi više nisu bili potrebni. Promjene u službi notarijata unijeli su tek Italsko Kraljevstvo (1806–09), austr. zakon iz 1850 (dopunjen 1855), i 1871., koji je vrijedio do kraja I.svj. rata. U doba Italije vrijedili su tal. notarski zakoni. Poslije II.svj. rata u Jugoslaviji je bilježništvo bilo ukinuto, a ponovno je uvedeno u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj 1995.

Glagoljski notarijat posebice je bio razvijen u Istri, na otocima i u Hrvatskom primorju. Notari su obično bili svećenici, a potpisivali su se kao »cesarskom« ili »apostolskom i cesarskom oblastju notar«. Isprave pišu hrvatskim jezikom, glagoljicom u notarsku knjigu, a strankama su dužni dati ispis koji ima vrijednost izvornika. Dokumente zaštićuju svojim potpisom, odnosno posebnim stiliziranim osobnim znakom. Iz Istre su poznati notari: Mikula iz Gole Gorice, autor Istarskoga razvoda; Dujam, koji je sastavio razvod između Mošćenica i Kožljaka (1395), Jakov Križanić, Levac Križanić, Andrej Matković, Ivan Snebal, Gverin Tihić.

LIT.: V. Štefanić, Glagoljski notarski protokol iz Draguća u Istri (1595–1639), Radovi Staroslavenskog instituta, 1952; Statuti, urbari, notari Istre, Hrvatskog primorja i otoka (katalog izložbe), Rijeka 1968; L. Margetić, O javnoj vjeri i dispozitivnosti srednjovjekovnih notarskih isprava s osobitim obzirom na hrvatske primorske krajeve, Radovi 4, Zagreb 1973; D. Darovec, Notarjeva javna vera, Koper 1994.

D. Darovec, J. Bratulić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

notarijat ili bilježništvo. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.4.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/1905>.