orgulje

orgulje (lat. organum, grč. ὄργανον: oruđe, naprava), glazbalo s tipkama i sviralama, koje strujanjem zraka proizvodi zvuk. Pritiskom tipke zgusnuti zrak struji iz mijeha u sviralu, gdje izaziva vibriranje zračnoga stupca. Gl. su dijelovi orgulja sviraonik (ugl. od 1 do 3, ali i više manuala, pedal i povlačci za uključenje registara), svirale (cijevi različite duljine i građe), zračnice, traktura i mijeh. Skupine cijevi iste građe, tj. osobina i boje zvuka, čine registre (ugl. od 10 do 70). O. se pojavljuju u starom vijeku. Jednostavne se o. u VIII.st. uvode u crkv. uporabu za glazb. pratnju liturgije te ih do XIV.st. ima gotovo svaka crkva u Europi. S vremenom im se usavršava mehanika, tako da se u XVIII.st. grade vrlo složene barokne o., a u XIX. i XX.st. razvijaju se pneumatski i el. sustavi koji omogućuju gradnju i koncertnih orgulja, povećava se broj manuala (do 5 i više) i registara (na 100 do čak 200), pa o. postaju glazbalom s najbogatijim zvučnim volumenom i bojama. Barokne i potonje o. smještene su u crkvama najčešće na pjevalištu iznad ulaza, nasuprot oltarnom prostoru, i važan su dio unutrašnjega uređenja crkve. Osnovni i najveći im je dio kućište na visoku postolju, s ukrašenom atikom, dijelom otvoreno tako da su svirale vidljive i složene po registrima, poljima uokvirenim arhit. elementima (lezenama, pilastrima i sl.). U podnožju je kućišta mehanizam za pokretanje zraka, a u njegovu sr. dijelu sa stražnje strane sviraonik. Prve orgulje u Istri spominju se u puljskoj katedrali 1417., ali ugl. su očuvane one iz XVIII.st., kad je umijeće njihove gradnje dosegnulo vrhunac. Najstarije su očuvane o. u Istri u Labincima (ali nisu u uporabi), kojima je vratnice oslikao Carlo de Beni u XVII.st., potom one u Lovrečici iz 1733., djelo Gaetana Amigazzija iz Verone, te one u Završju iz 1740., djelo mlet. majstora Giovannija Battiste Piaggie, učitelja Petra Nakića (Nacchini). Od Nakićevih orgulja očuvane su one u Piranu (1746), a one u Poreču (Eufrazijana) demontirane su i uništene, poput mnogih drugih, u I.svj. ratu. Orguljari njegove škole izradili su više instrumenata u istar. crkvama. To su → F. Dacci i njegov nećak (Pazin, Poreč, Umag, odn. Novigrad) te → G. Callido sa sinovima (Kopar, Buzet, Buje, Motovun, Oprtalj, Lovrečica). Rovinjske orgulje u crkvi sv. Eufemije izgradio je Antonio Barbini iz Murana (1754). Dacci i Callido djelovali su i u Dalmaciji i Hrvatskom primorju, a o. su gradili po tal. predaji oblikovanja kućišta, s jednostavnim ormarom koji u prospektu završava lučnim ili ravnim otvorom. Raskošnije ukrašene o. rađene su u predaji baroknih majstora, kakve su u Istri one u Sv. Petru u Šumi, koje je izradio → J. G. Eisl. U XIX.st. djelovale su manje radionice za popravak orgulja (obitelj → Bazzani, → G. Cella, → A. Dolžan). Tada je širom Istre (Tinjan, Fažana, Grožnjan, Mošćenice, Tar, Vižinada) izgrađeno više manjih orgulja, a potom i u XX.st. (Vodnjan, Plomin, Pula). Glazbeni festival Organum Histriae (→ Dani orgulja u Istri) od 1998. koncertima sustavno promiče orguljašku glazbu te potiče restauraciju i održavanje pov. orgulja u Istri.

LIT.: G. Radole, L’arte organaria in Istria, Bologna 1969; I. Žic, Toccata i fuga, sudbina istarskih orgulja, Jurina i Franina, 1992, 50; D. Milotti Bertoni, Istria – duecento campanili storici, Trst 1997.

R.