partizanske bolnice

partizanske bolnice, improvizirane bolnice koje se osnivaju u prilikama obrane i terenskoga obrambenog ratovanja te se u njima liječe ranjenici i bolesnici pod posebnim uvjetima. U NOB-u su organizirana dva tipa bolnica: nepokretne ili teritorijalne b., koje su mogle biti javne ili tajne, te pokretne b., koje su pripadale pojedinim partiz. postrojbama i često se nalazile na pojedinim sabirnim lokacijama (sektorima), gdje se pružala hitna med. pomoć i pripremala evakuacija ranjenih i bolesnih prema središnjoj bolnici na zaštićenu položaju. U Istri su 1943–45. postojale ugl. sektorske relejne stanice, sanitetske baze (ispostave) i pravci evakuacije prema centralnoj bolnici, koja se nalazila nedaleko od Rijeke. U vojno-sanitetskom pogledu Istra je bila podijeljena na tri sektora: prvi je zahvaćao Ćićariju (područje Buzeštine i Učke), drugi ist. istarsku obalu od Pule do Učke (Ubas, Labin, Katun i dalje prema Učki), treći zap. Istru (Rovinj, Poreč, Umag, Kopar, Pazin i prema Buzetu). Treći je sektor organizacijski bio nepovoljan jer je teren pružao slabiju prirodnu zaštitu. Pojedini su se partiz. borci liječili i u improviziranim stacionarima, npr. u Gologorici, gdje je I. Matijašić obavljao (pretežno hitne) medicinsko-kirurške zahvate, ali se takvo liječenje nerijetko provodilo i u javnim med. ustanovama u gradovima, i to u tajnosti. No, na sektorskim etapama i u sanitetskim bazama povremeno se pružala neodgodiva liječnička pomoć, kirurška i internistička i dulje vremena.

Gusto pošumljeno područje oko Klane pružalo je povoljan smještaj za organizaciju bolnice, i to u tal. karaulama napuštenim nakon 8.IX.1943. Partiz. se bolnica ondje smjestila u proljeće 1944., u početku s 20 kreveta potom i do 50. U njoj je Davorin Grgurina obnašao kiruršku službu, a na čelu joj je bio Luigi Lenzi, liječnik i bojnik tal. vojske u kastavskome garnizonu, koji se dragovoljno pridružio partizanima. On je nakon rata vodio kožno-venerični odjel u Mornaričkoj bolnici u Puli, potom u Vojnoj bolnici u Ljubljani. Bolnica je poslije preseljena u Škurinje, gdje su med. službu obavljali Josip Martinčić i Kajetan Blečić, sanitetski referent brigade »Vladimir Gortan«, poslije i upravnik bolnice 43. istarske divizije, preseljene 1944. u Gorski kotar.

LIT.: M. Terseglav, Vojna bolnica u Puli, u: Zbornik 20 godina zdravstva u Puli, Pula 1969; A. Grakalić-Cukon, Zdravstveni radnici i zdravstvena služba u Istri za vrijeme NOB-e, u: Zbornik zdravstva u Istri, Pula 1977.

I. Rudelić