Pazinska jama

Pazinska jama, ponor Pazinčice (45°14′N; 13°56′E), nalazi se u središnjem dijelu Istre i kao jedinstvena hidrogeološka pojava za čitav dinarski krš zaštićena je i proglašena važnim krajolikom. Prva speleološka istraživanja te prvu izradbu nacrta ponora proveo je franc. speleolog Alfred Martel 1893–96. Jama je nadahnula i romanopisca Julesa Vernea da u romanu Mathias Sandorf maštom provede svoje junake kroz tajanstvenu Pazinsku jamu. Nakon tal. speleologa 1920-ih, geolog Mirko Malez s grupom zagrebačkih speleologa provodio je istraživanja 1960-ih i izradio detaljan nacrt. God. 1975. pazinski speleolozi ronioci zaronili su u završni sifon i otkrili 70m dug nastavak potopljenoga dijela ponora s proširenim Mitrovim jezerom te vidljivim, ali neistraženim nastavkom. Poznata dužina podzemnoga dijela ponora iznosi 270m. Otvor Pazinskoga ponora nalazi se ispod 198m visoke vertikalne stijene na kojoj su kuće grada Pazina, na kraju nekoliko stotina dugog i duboko urezanog kanjona Pazinčice. Ulaz ponora polukružno je nadsvođena šupljina visoka više od 20m i široka 30–50m, ispunjena velikim blokovima stijena i naplavljenim materijalom. Podzemni se kanal dalje proteže u smjeru jugozapada, od ulaza se suzuje na širinu od približno 10m, a potom opet širi. Na 100-tinjak m od ulaza počinje proširenje koje oblikuje 80m dugu i oko 20m široku završnu dvoranu sa sifonskim jezerom. Razina jezera u vrijeme minimalnoga dotoka vode s površine jest 12m ispod razine ulaza. Širina jezera najveća je na njegovu kraju, gdje se ponekad primjećuje vrtloženje vode. Obilazak jezera moguć je jedino uz pomoć čamca, jer je dubina vode ugl. do 10m. Prema nacrtu M. Maleza, točka na drugom kraju dvorane udaljena je od ulaza 215m. Ponor je formiran u vodopropusnim gromadastim krednim vapnencima na mjestu kontakta s vodonepropusnim flišnim eocenskim sedimentima. Izdizanjem istar. vapnenačke ploče u geol. prošlosti vode iz flišnoga zaleđa počele su duž rasjednih pukotina korozijski i erozijski širiti raspucali vapnenac te tako oblikovati kanale, prolaze i dvorane različitih veličina i širina. Dolaskom na kompaktnije naslage voda u obliku priobalnih izvora ponovno izlazi na površinu. Za vrijeme proljetnih i jesenskih padalina te iznenadnih ljetnih pljuskova u ponor dotječu velike količine poplavne vode, pa se razina vode na otvoru podigne i više od 50m. Tada se u uskom kanjonu i proširenoj dolini pred Pazinom u smjeru Cerovlja formira jezero dugo 2–3km, koje može prouzročiti znatnu materijalnu štetu.

S. Božičević