Pazinska knežija

Pazinska knežija, povijesni naziv za austr. dio Istre u sr. i novom vijeku. Temelje joj je postavio Menhard od Schwarzenburga, koji je u XII.st. bio gospodar sr. Istre. Rodbinskim vezama njegovi nasljednici postaju grofovi Gorički, a nakon dijeljenja njihovih posjeda, Albert IV. počinje se predstavljati kao istarski (1365), odn. pazinski grof (1366). Nakon njegove smrti 1374. P. k. ustrojava se kao privatni posjed Habsburgovaca. U mlet. dokumentima XVI–XVIII.st. naziva se Stato Arciducale, Imperio, ponekad Contea di Pisino, dok austr. izvori bilježe termine Comitatus i Grafschaft Mitterburg. U hrv. se historiografiji najprije rabilo ime Pazinska grofovija (prijevod tal. i njem. naziva), a poslije je prihvaćen termin Pazinska knežija, kako je zabilježeno u Istarskom razvodu. P. k. je područje pod upravnom vlašću pazinskoga kapetana (kneza), koje je upisano u njegov katastarski registar (urbar), a polit. pojam koji obuhvaća čitav teritorij austr. Istre bio je Istarska knežija (tal. Contea d’Istria, njem. Grafschaft Isterreich) i odnosio se na skupinu »nasljednih zemalja«, malih gospoštija i posjeda, u kojima je javno i privatno pravo bilo vrlo slabo odvojeno, a u kojima su upravne, sudske, porezne i imovne obveze bile vrlo složene i podložne učestalim promjenama. Pazinska je knežija obuhvaćala šire pazinsko područje, ist. dio poluotoka sjevernije od Plominskog zagorja, dio Ćićarije te šire područje Trsta. Nakon Tridentinske arbitrarne odluke iz 1535. izgubila je feud. gospoštije Račice, Momjan, Završje te feud Barban-Rakalj, a ostala je i bez područja Grimalde i Draguća, Vrha, Sovinjaka te sjev. i sjeverozap. dijela područja Zamaska. Tako je obuhvaćala: dio pod izravnom upravom pazinskoga kneza, u užem smislu nazvan Pazinskom knežijom, a pripadala su mu naselja Pazin, Stari Pazin, Tinjan, Kringa, Žminj, Pićan, Gračišće, Lindar, Zarečje, Beram, Trviž, Kašćerga, zatim preostali, južni i jugoist. dio područja Zamaska, Novaki, Cerovlje, Previš, Črišnjevica, Butonega, Kršikla, Borut, Boljun, Vranja, Brest, Učka te Lovran i Brseč na liburnijskoj strani Učke; feud. posjede pićanskog biskupa Tupljak i Škopljak; samostansko dobro Sveti Petar u Šumi; posjed Gologoricu; odvojene manje gospoštije: Gospoštiju Lupoglav, koja je obuhvaćala upravno središte Lupoglav, kojemu su pripadali Gorenja Vas i Dolenja Vas, zatim Semić, Lesišćinu te odvojene posjede Krajcarbreg, Sutivanac, Šumber, Karbune i Tibole; Gospoštiju Kožljak, koja je obuhvaćala upravno središte Kožljak, zatim Posert, Letaj, Šušnjevicu, Novu Vas, Jasenovik, Grobnik, Brdo, Čepić i Malakrasu; Gospoštiju Grdoselo (Zelengrad); Gospoštiju Kršan; Gospoštiju Paz-Gradinje.

Crkv. podjela nije se poklapala s onom političkom. Teritorij Pazinske knežije dijelile su četiri biskupije: puljska, tršćanska, pićanska i porečka. Puljskoj biskupiji pripadali su Šumber, Kršan, Kožljak-Malakrasa, Jasenovik-Nova Vas-Šušnjevica, Posert-Letaj-Paz, Boljun, Vranja-Brest i Lupoglav-Lesišćina-Semić-Dolenja Vas-Gorenja Vas. Tršćanskoj su biskupiji pripadali Tibole-Borut, a Pićanskoj biskupiji Sutivanac, Pićan, Tupljak, Škopljak, Čepić, Brdo, Karbune, Grobnik, Gradinje, Gologorica, Cerovlje, Previš, Grimalda, Kršikla-Butonega, Lindar, Zarečje, Novaki i Gračišće. Porečkoj biskupiji pripadali su Žminj-Krajcarbreg, Tinjan, Kringa, Sveti Petar u Šumi, Pazin, Stari Pazin, Beram, Trviž, Grdoselo, Kašćerga te austr. i mlet. dio područja Zamaska. Iako reformatorske ideje nisu naišle na odjek kakav su imale u mlet. dijelu Istre, a i nadvojvodina je vlast nastojala spriječiti širenje novoga vjerskog nauka, bilo je nekoliko feudalaca koji su ga svesrdno podržavali. Luterani su bili osobito brojni u starom kaštelu Kožljaku, a pripadao im je i sam feudalni gospodar utvrde, iako se nije htio preobratiti na novi nauk da ne bi izgubio svoju gospoštiju.

Tijekom rata Cambraiske lige (1508–23) P. k. pretrpjela je velike štete i razaranja. Iz toga razdoblja potječe urbar koji spominje 31 naseljeno mjesto i 24 mala sela u sedam odvojenih gospoštija (Završje, Paz, Kršan, Račice, Momjan, Kožljak i Lupoglav), koje su imale zasebne urbare. Austrijsku je Istru 1510–11. zahvatila velika epidemija kuge koja je odnijela mnogo života, a polja su ostala zapuštena. Feudalna obitelj Mosconi kupila je Pazinsku knežiju 1532. za 26000 rajnskih fiorina. Zbog povećana feudalnog pritiska prema nižim društv. slojevima 1570. izbila je buna u kojoj je sudjelovalo oko 2000 podložnika. Savjetnici su nadvojvodi Ferdinandu predložili da Pazinsku knežiju ponudi u zalog toskanskom vojvodi Ferdinandu Mediciju za posudbu 150000 kruna, kako bi se popravilo financijsko stanje austr. zemalja. Kada su pregovori propali, nadvojvoda se obratio poznatim eur. bankarima iz obitelji Fugger, koji su mu 1600. posudili 80000 fiorina uz hipoteku na Pazinsku knežiju. Od XVI. do XVIII.st. česti su bili sukobi oko nepodijeljenih parcela duž mletačko-austr. granice (→ diferencije). Tijekom Uskočkog rata (1615–18) mlet. je vojska zauzela Beram, Žminj, Brseč i Tinjan, ali je sva naselja na kraju sukoba morala vratiti Austriji. Na Pićanštini je 1653., u doba uprave mlet. obitelji Flangini, izbila vjerojatno najveća seljačka buna u Istri u XVII.st., a uzrok su joj bile društvene, gospodarske i polit. krize na tom području. Zbog starih su se dugova seljaci sukobili s ubiračima poreza. Kada su upravitelji nasilno htjeli izvršiti naplatu, 3000 seljaka tomu se žestoko suprotstavilo. Pićanski je biskup čak izopćio pobunjenike iz Katoličke crkve, a kada je povukao svoju odluku, i Ferdinand III. obećao je razmotriti seljačke prigovore. P. k. bila je početno područje mnogih migracijskih kretanja, najčešće prema drugim istar. gradovima, među kojima je posebnu važnost imala Pula. Prestala je postojati propašću Mletačke Republike 1797., kada je cijela Istra došla pod austr. vlast.

LIT.: C. De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, AMSI, 1963, 10–12; P. Petronio, Memorie sacre e profane dell’Istria, Trieste 1968; M. Bertoša, Društvene strukture u Istri XVI–XVIII.stoljeća, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. do početka 20. stoljeća), Zagreb 1981; isti, Jedna zemlja, jedan rat. Istra 1615–1618, Pula 1986; isti, Istra: Doba Venecije (XVI–XVIII.stoljeće), Pula 1995; I. Grah, Pazinski kraj u izvještajima pićanskih i porečkih biskupa Svetoj Stolici (1588–1780), VHARP, 1983, 26; D. Juričić Čargo, Gospodarsko stanje lupoglavskog posjeda u 16. stoljeću, Zbornik Općine Lupoglav, 1999; ista, Gospodarski razvoj Lupoglavskega gospostva v 16. stoletju v luči urbarjev in urbarialnih zapisov 1523–1573 (z objavo urbarjev iz let 1523 in 1573), Ljubljana 1999.

S. Bertoša