pećine ili špilje

pećine ili špilje, krški geomorfološki oblici s pretežno horizontalnim protezanjem podzemnih kanala različite dužine, širine i visine. Ulazi ili otvori pećina također su različite veličine, odn. širine i visine. Nastajale su u okršenim vapnencima erozijskim i korozijskim radom površinskih i podzemnih voda duž rasjeda koji su se zbog tektonskih pokreta pojavili u istaloženim sedimentima. Među više od 1300 do sada poznatih → speleoloških pojava u Istri ima manje od 300 pećina. Prema Trimmelovoj klasifikaciji iz 1953. najveći je broj istar. pećina male dužine (do 50m), manje ih je srednje velikih (50m do 500m), a za sada je poznat samo neznatan broj velikih (više od 500m dužine). Najviše ih je registrirano na području Ćićarije i Učke, dok se na području središnjega vapnenačkog platoa nalazi nešto više od jedne trećine njihova ukupnog broja, jer ondje prevladavaju jame. Otvor pećine okrenut prema prisojnoj strani bio je povoljan za sklanjanje i boravak čovjeka i životinja u prapovijesti (→ arheologija, arheološka nalazišta). Pojedine su bile naseljene tijekom dugih razdoblja, a u njima su kvartarne naslage ugl. dobro očuvane i neporemećene. U pećinskim naslagama mogu se pronaći koštani ostatci čovjeka i lovnih životinja, tragovi ognjišta te kameno i koštano oruđe i oružje u razvojnom slijedu materijalnih kultura. Istraživanja pećina u Istri započeli su u XIX.st. austroug. geolozi (A. Marlot, G. Stache, L. Waagen), a tijekom prvih desetljeća XX.st. nastavili talijanski (T. Taramelli, A. R. Toniolo, F. Sacco). Tiskano je više kataloga i popisa pećina (E. Boegan, 1907; L. V. Bertarelli i E. Boegan, 1926). Tijekom druge pol. XIX.st. T. Luciani potaknuo je arheol. istraživanja prvih ljudskih staništa na istar. poluotoku. Prva iskapanja obavljena su 1887. u Pećini ispod Roča, potom su uslijedila i druga, a najviše su ih izveli K. Moser i C. Marchesetti. Rezultati istraživanja samo su djelomice objavljeni, a materijal je pohranjen u muzejima Trsta i Beča. Nakon II.svj. rata detaljna geološka istraživanja obavljao je M. Salopek, a rad je nastavio njegov učenik → M. Malez, koji je evidentirao i istražio 135 speleoloških objekata. Od 1995. istraživanje pećina Ćićarije u punom je zamahu, zahvaljujući međunar. ekipi na čelu s Prestonom T. Miracleom s Arheološkog odsjeka Sveučilišta u Cambridgeu. Najstariji dokazi čovjekova života u pećini pronađeni su u Šandalji I (750000 do 850000 godina). Šandaljom II, Romualdovom pećinom i Vergottinovom pećinom koristili su se ljudi mlađega paleolitika i mezolitika, a to je razdoblje do sada najbolje poznato iz Pupićine pećine. Pećinama kao osnovnim staništima čovjek se ugl. prestao koristiti za neolitičkih promjena, ali se u njih vraćao tijekom metalnih razdoblja (Trogrla pećina), rim. doba (Pećina na Gradini kraj Premanture) te u sr. vijeku, kada su služile za zbjegove u nemirnim razdobljima i za ratnih stradanja (Pećinovac kod Okreti). Mnoge su donedavno služile kao torovi za stada životinja (Novačka pećina). U nekima su pokapali pokojnike (Oporovina), a mogle su biti i kultno mjesto (Romualdova pećina) te mjesto štovanja predaka i vlastite prošlosti.

LIT.: M. Malez, Pećine Ćićarije i Učke u Istri, Acta geologica, 1960, 2; isti, Paleolitsko i mezolitsko doba u Hrvatskoj, u: Praistorija jugoslavenskih zemalja, I, Sarajevo 1979; S. Božičević, Brojnost speleoloških pojava u Istri i njihova rasprostranjenost u odnosu na geološku građu. Zbornik radova, 1. hrvatski geološki kongres, Zagreb 1995; D. Komšo, Pećine Istre – mjesta življenja od prapovijesti do srednjeg vijeka, Histria Antiqua, 2003, 11.

K. Buršić-Matijašić, S. Božičević