Pićan

Pićan, naselje i općinsko središte u središnjem dijelu Istre (45°12′N; 14°3′E; 335m nadm. vis.); 360 st. (2001). Smješten je 12km jugoistočno od Pazina, na drž. cesti (D48) Pazin–Kršan. Podignut je na dominirajućem vapnenačkom brežuljku zapadno od Čepićkoga polja. Gospodarska je osnova poljodjelstvo i stočarstvo. U prošlosti je postojao i rudnik kamenog ugljena. Naseljen je od prapovijesti (gradina), a potom je vojno uporište i rim. naselje Petina. Od kasne antike do XVIII.st. sjedište je → Pićanske biskupije. Za bizantske vladavine Istrom bio je administrativno središte prostora u sr. Istri (između Raše i područja što su ga nadzirali Poreč, Buzet i Motovun). Car OtonIII. (983–1002) prepustio je akvilejskim patrijarsima Pazin i Pićan sa svim pravima na području spomenutih gradova s okružjem od triju milja. Patrijarsi su u XII.st. pićanski feud dodijelili grofu Menhardu Schwarzenburgu, utemeljitelju Pazinske knežije. Kao dio Knežije 1374. prešao je pod vlast Habsburgovaca, u čijim je rukama ostao dugi niz godina. God. 1508. privremeno ga je zaposjela mlet. vojska. Za biskupa Francesca Massimiliana Vaccana 1653. izbila je buna kmetova, pri čemu je profanirana katedrala, provaljen i opustošen biskupski dvor, a biskup je morao pobjeći. Nakon ukinuća biskupije P. je postao sjedištem dekanata, što je ostao do danas, a 1939. dekretom biskupa Antonija Santina proglašen je nadžupom (arcipreturom). Nakon II. svj. rata u Italiju se, zajedno sa župnikom, iselilo nekoliko tal. obitelji. Do 1993. P. je u sastavu Općine Labin, a od tada samostalna općina s deset naselja (Grobnik, Jakomići, Krbune, Kukurini, Montovani, Orič, Pićan, Sv. Katarina, Tupljak, Zajci) i stotinjak zaselaka (2002st., 2001).

U sr. vijeku bio je okružen obrambenim zidinama, koje su dijelom i danas očuvane. Gradska vrata iz XIV.st. najočuvaniji su dio zidina, a obnovio ih je 1613. biskup A. Zara (1601–21). Ispred njih s lijeve strane nalazi se park u kojem je smješten kip sv. Ivana Nepomuka iz 1714. Na razini ispod parka smještena je crkvica sv. Roka, kojoj je kamen temeljac postavio biskup Gašpar Bobek (1631–34), a gradnju dovršio biskup Antonio Marenzi (1637–46). Uz groblje izvan gradskih zidina jednobrodna je romanička crkvica s polukružnom izbočenom apsidom. Posvećena je sv. Mihovilu, a oslikana je zidnim slikama iz prve pol. XV.st. (prizori iz Muke Kristove, Poklonstvo kraljeva i Posljednji sud). Nekadašnja biskupska palača nalazi se s desne unutarnje strane gradskih vrata. Zvonik visok 48 metara izgrađen je 1872. i treći je po visini u Istri. Kraj njega je položena kamena mjera što je nekoć služila pri ubiranju desetine.

Današnja župna crkva, a nekad katedrala, nastala je na temeljima crkvice iz XIV.st. Preuređenje je započeo A. Zara 1608–13. Biskup Bonifacije Cecotti izgradio ju je 1753. do vanjskih dimenzija koje ima danas, dok je biskup Aldrago Piccardi barokizirao unutrašnjost. Pod pločama crkv. poda nalazi se nekoliko grobova pićanskih biskupa. P. je prve orgulje dobio u vrijeme biskupovanja Antonija Marenzija (1637–46). U sakristiji se čuva ranogot. ormar iz 1741. od orahovine s pozlaćenom ornamentikom i križem te svečani biskupski plašt protkan zlatnim koncem, što ga je carica Marija Terezija poklonila Pićanskoj biskupiji. Očuvan je i ostenzorij iz XVI.st. na podnožju kojega je izbočeni grb biskupa Giovannija Barboa (1525–47), križ-relikvijar germanske proizvodnje iz XVI.st. te dvostruke posudice za sveto ulje. Izvrsne je izvedbe kandilo s kraja XVII.st. Na gl. oltaru je renesansni drveni kor te slika što ju je 1738. izradio Valentin Metzinger.

LIT.: Camilo De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, AMSI, 1964, 10–12; M. Bertoša, Mletačke arhivske vijesti o buni seljaka u Pazinskoj grofoviji godine 1653, VHARP, 1973, 18; I. Grah, Izvještaji pićanskih biskupa Svetoj Stolici (1589–1780), Croatica Christiana periodica 1980, 6; M. Bartolić, I. Grah (priređivači), Crkva u Istri, osobe, mjesta i drugi podaci Porečke i Pulske biskupije, Pazin 1999.

E. Orbanić