Pomorski arsenal u Puli

Pomorski arsenal u Puli (njem. See-Arsenal, K. u. K. Kriegsmarine See-Arsenal), pom. arsenal austroug. ratne mornarice. Smješten je u Puljskome zaljevu (6,5mil.m², dubina mora na ulazu 38 m), djelomično na otoku Uljaniku, a većim dijelom na juž. obali zaljeva. Zaljev je okružen 60m–80m visokim brežuljcima, dok je s morske strane zaštićen Brijunskim otočjem. Zbog veličine i zaštićenosti od vjetrova i valova jedna je od najpogodnijih prirodnih luka, u kojoj se pri svakom vremenu mogu odvijati različite pom. operacije. Uočavajući te prednosti, → H. B. Dahlerup, zapovjednik austr. ratne mornarice, i feldmaršal Nugent izabrali su Pulu za sjedište ratne luke i ratnoga brodogradilišta. Prvi radovi započeli su 1848. izgradnjom triju skladišta, a opsežniji nakon 1850. Unatoč otporima vlasnika, okolno zemljište i otočić Uljanik otkupljeni su i započela je izgradnja brodogradilišta, Mornaričke bolnice i vojarne »Franjo Josip«. Intenzitet radova pojačao se nakon proglašenja Pule ratnom lukom Carstva 1853. God. 1856. carica Elizabeta položila je kamen temeljac Arsenala. Svečanom činu bio je nazočan car Franjo Josip I., koji je s velikom pratnjom i trima brodovima (Elisabetha, Eugen i Lucia) te sa zapovjednikom ratne mornarice nadvojvodom Maksimilijanom, tada prvi put posjetio Pulu. U razdoblju 1856–67. P. a. bio je izgrađen u gl. obrisima. Radi proširenja obalnoga prostora brežuljak Monte Zaro jednim je dijelom miniran i tim je materijalom nasipana obala u duljini od 1046 m, na kojoj su izgrađene mnogobrojne radionice i ogradni kameni zid s dvojim vratima, dug 1740 m, a visok 4,5 m. Potkraj XIX. st. u Arsenalu su bile: radionica jarbola i jedara, strojobravarska, stolarska i bravarska radionica, radionica za bojenje, montažna radionica s dizalicama od 20 t i 10 t nosivosti, kotlarska radionica, kovačnica s dvjema dizalicama od po 20 t nosivosti i 6 parnih čekića (najveći je imao bat težine od 6 t), zatim valjaonica za šipkasto željezo i ljevaonica željeza i obojenih metala s četirima kupolnim pećima, kovačnica bakra, limarnica, modelarnica, radionica torpeda, radionica za preciznu mehaniku, kemijski laboratorij, radionica za izradbu jedara i zastava, ploveća dizalica od 60t nosivosti i dr. Na otoku Uljaniku podignute su krovne konstrukcije nad dvama navozima (1863) od drva, željeza i stakla s dvjema dizalicama od 40t i trima dizalicama od 20t nosivosti, izgrađena su tri suha doka, 129m, 109 m, 170m (1862–67), te radionice za popravljanje brodskih oklopa s dvjema dizalicama od 25t nosivosti, radionica brodskih kovača, parna pilana, radionica brodskih tesara i cinkarnica. Uz trima suhim dokovima uz otok je bilo privezano šest plutajućih dokova (jedan drveni), a među njima najveći od 22000t (prvi takav u Europi), duljine 180m i širine 30m. Arsenal i otok bili su povezani mostom željezne konstrukcije (1880). U cijelom Arsenalu bilo je oko 8 km želj. tračnica i 4 km različitih vodova. Zgrade su bile osvijetljene plinom, a na otoku Uljaniku elektrikom. Za pogon svih radionica i dokova služila su 52 parna kotla s 36 parnih strojeva i plinskim motorom, koji su davali oko 1700 indiciranih KS. U takvom pom. arsenalu, izgrađenom i organiziranom na najsuvremeniji način, moglo se odjednom graditi šest brodova. Nakon Viškoga boja (1866) željezo je zamijenilo drvo kao brodograđevni materijal, parni stroj je zamijenio pogon na jedra, a vijak je zamijenjen kotačima na lopate. Dvije godine nakon polaganja kamena temeljca, 5.X.1858. s još nepotpuno izgrađenog pogona na otoku Uljaniku u nazočnosti cara Franje Josipa I. porinut je prvi brod izgrađen u Arsenalu, linijski brod Kaiser, s 5194t istisnine. Imao je drveni trup, bio je naoružan s 90 izolučnih topova na dvjema palubama. Osim vjetrom brod je bio pokretan i parnim strojem od 800KS (590 kW), a mogao je razviti brzinu od 11 čv. Kao ratni brod imao je posadu od 904 člana. Sudjelovao je u Viškom boju 1866. pod zapovjedništvom komodora Von Petza i predvodio eskadrilu drvenih brodova. U sukobu s tal. željeznim brodom Re di Portogalo teško je stradao, slomio kosnik i prednji jarbol. Poslije je pretvoren u kazamatni brod. Građev. radovi na kanalizaciji, izgradnji zgrada za stanovanje i uopće stvaranju uvjeta za život novih stanovnika bile su prve veće akcije u to doba u Puli, koja je zbog malarije na poč. XIX.st. imala manje od 1000 stanovnika. Kako su radovi na brodogradilištu odmicali, povećavao se broj stanovnika, pa je Pula 1857. imala 8551 stanovnika, od toga 2000 vojnih osoba. Za 60 god. austr. vladavine, tj. do I. svj. rata, broj stanovnika u Puli porastao je 60 puta, pa ih je 1910. bilo 58562, od toga 16014 vojnih osoba. U ratnu mornaricu uveden je 1853. njemački kao službeni jezik, umjesto talijanskoga, pa je tako i u Pomorskom arsenalu zapovjedni jezik bio njemački. Kvalificirani radnici govorili su ugl. talijanski, a nekvalificirani hrvatski. Potreba za radom u Arsenalu natjerala je hrv. stanovništvo iz okolnih sela da se dosele bliže Puli, pa su tako nastali Valdebek, Vintijan, Vinkuran, Stoja, Šijana, Kaštanjer, Gregovica, Monvidal, Veli Vrh i dr. naselja. Zapovjednik Pom. arsenala bio je kontraadmiral, zapovjednički kadar za pojedina područja bili su časnici, a stručno rukovodstvo inženjeri. Tako je 1913. u Arsenalu bilo zaposleno u direkciji za brodogradnju 24 brodarska i 2 strojarska inženjera, u direkciji strojogradnje 19 strojarskih inženjera i 10 voditelja radova u radionicama, u artiljerskoj direkciji 11 artiljerijskih inženjera te u elektrodirekciji 9 inženjera. Radnici su se dijelili na visokokvalificirane, majstore, kvalificirane radnike podijeljene u 11 kategorija i 4 platna razreda, i na nekvalificirane radnike. God. 1910. bilo je zaposleno oko 4000 civilnih radnika, dok je mornarica imala 8539 radnika, od toga 445 žena u mornaričkoj radionici odjeće, jedrarnici i radionici za izradbu zastava. Radno vrijeme trajalo je 8,5 sati dnevno. Odmor za ručak trajao je jedan sat, pri čemu se nije smjelo napuštati Arsenal. Kvalificirani radnici dobivali su do 4,56, a nekvalificirani do 2,80 kruna dnevno.

J. Iskra