Rašpor

Rašpor, naselje na Buzeštini (45°27′N; 14°6′E; 693 m nadm. vis.); 17 st. (2001). Smješteno je u planinskoj dolini, na cesti koja od općinskoga središta Lanišća vodi prema selima Trstenik, Dane i Vodice. Ruševine znamenite rašporske utvrde nalaze se šestotinjak metara sjeverno od sela, na brdu Gradina (829m). To važno strateško uporište bilo je naseljeno već u prapov. doba, a važnost mu je porasla u rim. doba, kada je već postojala utvrda. Nakon pada Rimskoga Carstva R. je srušen i napušten, iako je u njemu postojala bizantska straža. U franačko je doba opet postao utvrđeno selo s kaštelom izgrađenim kao tipični feudalni burg, najvjerojatnije oko 1000. god.; izvori ga najranije spominju u XIII.st. i to kao Raspurch, Rastpurch, Ratspurch, Rasburg i sl. Pripadao je akvilejskoj crkvi, a njime su u patrijarhovo ime upravljali gastaldi iz obitelji grofova Goričkih. Financijski osiromašeni zbog stalnih ratova, oni su često kao zalog za svoje zajamske obveze svojim vjerovnicima davali cijele feudalne gospoštije ili njihove dijelove. Tako je 1358. grof Menhard (Majnard) VII. Gorički utvrdu dao u miraz sestri Elizabeti, supruzi kneza Jurja Krbavskoga (Kurjakovića). God. 1394. Rašporska je gospoštija, zajedno s Podgradom, dana u zalog Menhardovoj kćeri Ani Goričkoj, vjerojatno kao miraz prilikom njezine udaje za krčkoga kneza Ivana Frankopana. God. 1402. njezina su braća, gorički i tirolski grofovi Henrik i Ivan Majnard, pokrenula prodaju Rašpora Veneciji. Ukinuvši dotad postojeće pazenatike u Grožnjanu i Svetom Lovreču, Mletačka Republika odredila je 1394. Rašpor za sjedište istoimenoga kapetanata, tj. voj. zapovjedništva koje je Istri trebalo jamčiti mir i sigurnost, posebice duž granice. Preko rašporskoga kapetana kapetanatom je upravljao mletački Senat, a suprotno mletačkoj političkoj praksi, Signoria ga je zadržala u svojoj neposrednoj eksploataciji. Rašporski kapetan bio je najviši voj. i polit. autoritet seoskoga područja, i njemu se obraćalo za sva administrativna i pravna pitanja. Čim je kupila utvrdu, Venecija je na njoj počela opsežne fortifikacijske radove. Tijekom Rata Cambraiske lige 1507–17. utvrdu su zauzele i opljačkale nadvojvodine snage koje je vodio Kristofor Frankopan, te vojnici koje je predvodio tršćanski kapetan Nicolò Rauber. Tako je 1511. iz sigurnosnih razloga mletački rektor premješten u Buzet, zadržavši, međutim, titulu rašporskoga kapetana. Sve do propasti Venecije bio je jedan od najvažnijih rektora njezine uprave u Istri. Rašporskomu feudu u početku su pripadala sela Račja Vas, Trstenik, Slum, Brest, Kropinjak, Podgorje, Dane, Brgudac, Lanišće, Klenovšćak, Prapoće, Podgaće, Jelovice, Novaki, Vodice, Vele i Male Mune i Žejane. Poslije su Jelovice, Novaki, Vodice, Vele i Male Mune, te Žejane došle u posjed Austrije.

LIT.: D. Klen, Fragmenti rašporskog urbara iz prve polovine XV. stoljeća, Jadranski zbornik, 1960, 4; isti, Rašporski urbar iz 1395, VHARP, 1970, 15; isti, Prodaja Rašpora Veneciji (1402. g.), ibid., 17; M. Bertoša, Epistolae et Communicationes Rectorum Histrianorum, Tomus I.: Annorum 1607–1616., Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium, 52, Zagreb 1979; isti, Istra: Doba Venecije (XVI–XVIII. stoljeće), Pula 1995; R. Matejčić, Granične utvrde i gradovi u sjevernoj Istri (Rašporski Kapetanat), Buzetski zbornik, 1998, 24.

S. Bertoša