Ribarić, Josip

Ribarić, Josip, jezikoslovac (Vodice, 11.XII.1880 – Zagreb, 21.VIII.1954). Gimnazijsko školovanje završio je u Sušaku, potom je na Sveučilištu u Beču upisao studij agronomije, ali je 1904. prešao na studij slavistike (prof. V. Jagić, M. Rešetar). U Vodicama je 1904. osnovao prvu pučku knjižnicu Narodnu prosvjetu, a 1907. pjevačko društvo Zelenbor. Od 1911. suplent je za hrvatski, talijanski i njem. jezik na učiteljskoj školi u Kastvu, kamo je došao na poziv njezina ravnatelja V. Nazora, s kojim je posebno surađivao na izradi čitanke za pučke škole u Istri. Od 1912. škol. je nadzornikom za kotar Buje i Poreč, 1914. izabran je za nar. zastupnika u Istarski sabor u Poreču, koji se zbog rata više nije sastao, a 1915. mobiliziran je u I. svj. rat. Doktorsku radnju naslovljenu Gruppierung südslavischer Dialekte der Halbinsel Istrien mit einer Darstellung der Mundart von Vodice in Istrien predao je 1916. na bečko sveučilište, ali je, unatoč dobrim ocjenama (prof. M. Rešetar, V. Vondrák), nije obranio. Objavljena je u njegovu hrv. prijevodu s naslovom O istarskim dijalektima. Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri s opisom vodičkoga govora (Pazin 2002., i u Srpskome dijalektološkom zborniku Srpske kraljevske akademije, 1940., 9). U uvodu prvoga dijela kritički govori o austroug. popisima pučanstva prema »jeziku općenja« te, kao i Rešetar i dr., sumnja u vjerodostojnost njihovih iskaza o etn. pripadnosti istar. stanovništva. Zatim navodi rom. govore (mlet., istriotski, istrorum.) i njihovu rasprostranjenost te nešto opširnije govori o jezičnim značajkama južnoslav. dijalekata u Istri, o njihovoj rasprostranjenosti, mjestima, govornicima, prezimenima i dr. U drugom dijelu opsežno opisuje govor Vodica, dodavši uzorke teksta i mali rječnik. Ta je studija (kojom se poslužio među ostalim i P. Skok u Etimologijskom rječniku) istodobno i vrelo povijesnih i demografskih podatka o Istri s poč. XX. st. Nakon I. svj. rata u izaslanstvu je Države SHS kao ekspert za Istru sudjelovao na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. Potom je bio prof. u Mariboru, ravnateljem učiteljskih škola u Kastvu 1929–38., Petrinji do 1940. i Zagrebu do 1942., kada je zbog »nepodobnosti« premješten u Sveučilišnu knjižnicu i 1944. umirovljen. Nakon svršetka rata socijalistička mu je vlast uskratila tu mirovinu (zbog navodnoga kvislinškoga djelovanja, koje nikada nije dokazano). Stoga se 1948. odazvao pozivu B. Milanovića da na sjemenišnoj gimnaziji u Pazinu predaje hrv. jezik. Vratio se 1950. u Zagreb, gdje je sudjelovao u više projekata Instituta za jezik JAZU, među ostalim u izradbi Rječnika JAZU, te nastavio samostalan rad na monografskom opisu perojskoga govora, koji nije stigao dovršiti.

LIT.: B. Finka, Znameniti Istranin Josip Ribarić, kao jezikoslovac, Buzetski zbornik, 1991, 16; J. Radauš Ribarić, Životni put prof. Josipa Ribarića, ibid.

L. Pliško