Stancovich (Stanković), Pietro Mattia (Petar Matija)

traži dalje ...

Stancovich (Stanković), Pietro Mattia (Petar Matija), svećenik i polihistor (Barban, 24.II.1771 – Barban, 12.IX.1852). Školovao se prvo u Rovinju i Udinama, zatim je studirao teologiju u Padovi te istodobno izučavao pravo, matematiku i prirodne znanosti. Zaređen je za svećenika 1795. u Puli (biskup I. D. Juras). Ubrzo potom imenovan je kanonikom zborne crkve sv. Nikole u Barbanu. U rodnom se mjestu, u kojem je proveo zrelu i poodmaklu dob, bavio arheologijom, poviješću, jezikoslovljem, bogoslovljem, pjesništvom, nar. običajima, ali i poljodjelsko-tehničkim izumima, zoologijom, botanikom, geologijom i dr. U vlastitoj je nakladi objavio više od dvadeset svojih djela, a više njegovih neobjavljenih istraživanja nije sačuvano. Iako rođenjem Hrvat, držao se pripadnikom tal. kulturnoga kruga. Pisao je ugl. na tal. jeziku, a samo iznimno na materinskom hrvatskom, kao npr. katekizam Kratak nauk karstianski (1828), što ga je sastavio za svoje hrv. župljane. U znanstveno-stručnim krugovima bio je na glasu kao polemičar. Studijom Della patria di San Girolamo Dottore di Santa Chiesa (1824) počeo je višegodišnju, prilično oštru raspravu s pojedinim dalm. svećenicima o položaju Stridona, što ga je on tražio u istar. Zrenju, pridonoseći time prijeporu oko mjesta rođenja sv. Jeronima. Svojim je gl. djelom Biografia degli uomini distinti dell’Istria (1828–29), u kojem je u tri sveska sastavio životopise uglednih Istrana do svojega doba, zaslužio pridjevak »istarski Plutarh«. U raspravi Trieste non fu villaggio Carnico, ma luogo dell’Istria (1830), kojom je također potaknuo višekratnu korespondenciju s dalm. svećenicima, zastupnicima tzv. ilirske teorije o podrijetlu Južnih Slavena, bavio se i odnosima Ilira i njihova jezika te doseljenoga slav. pučanstva, odričući im bilo kakve izravne međusobne narodnosne i jezične veze. Objavio je i nekoliko radova u kojima je predstavio svoje poljodjelsko-tehničke izume, a dva su mu uređaja za preradbu maslina – spolpoliva (iz 1840) i torchioliva (iz 1841) – priskrbila međunar. ugled. Bio je fiziokratski usmjeren i imućan posjednik. Rado je putovao, sudjelovao na znan. i stručnim skupovima te održavao veze s mnogim uglednim osobama, napose s onima iz intelektualnih krugova. Bio je članom nekoliko znan. i umj. akademija, ustanova i društava. Svoju je bogatu knjižnicu od više tisuća sv. oporučno zavjetovao gradu Rovinju te se ona čuva u tamošnjem Zavičajnome muzeju pod imenom Stancoviciana, a najveći se dio njegove rukopisne ostavštine nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Iako je bio jedan od najuglednijih Istrana u Europi u prvoj pol. XIX.st., pravo se znan. zanimanje za nj i njegovo djelo pojavilo tek u drugoj pol. XX.st.

LIT.: D. CERNECCA, PETAR STANKOVIĆ, JADRANSKI ZBORNIK, 1960, 4; P. STRČIĆ, STANKOVIĆ, STANCOWIK, STANCOVICH, ISTRA, 1974, 3, 5; ISTI, LITERATURA O PETRU STANKOVIĆU, DOMETI, 1974, 5; KATALOG IZLOŽBE STANCOVICIANA – SPOMENIČKA BIBLIOTEKA, ZAVIČAJNI MUZEJ ROVINJ, ROVINJ 1992; M. E. LUKŠIĆ, ZASLUŽNI BARBANAC PETAR STANKOVIĆ (1771–1852), CROATICA CHRISTIANA PERIODICA, 1994, 34.

M. E. LUKŠIĆ

ilustracija
Pietro Mattia STANCOVICH, autogram

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

Stancovich (Stanković), Pietro Mattia (Petar Matija). Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/2576>.