benediktinci

benediktinci (lat. Ordo Sancti Benedicti, krat. OSB: Red sv. Benedikta), najstariji monaški red u Crkvi na Zapadu. Utemeljio ga je 529. na Monte Cassinu i odredio mu pravilo sv. Benedikt iz Nursije. Njihovu je geslu »moli i radi« (lat. ora et labora) prilagođena i gradnja samostana. Osim triju redovitih redovničkih zavjeta (poslušnost, siromaštvo i čistoća) imaju i četvrti, tj. obvezu stalnoga boravka u jednom samostanu (opatiji). Odjeća (habit s kožnim remenom, škapularom i kukuljicom) crne im je boje, te se u narodu nazivaju i crnim fratrima. Osim što imaju vrhovnu upravu Reda u Rimu (opat primas), svaka je opatija samostalna, ali može imati podružnice, tzv. priorate ili manje hospicije. Opatijom upravlja opat. Redovnici mogu biti svećenici i laici. B. su uvelike pridonijeli širenju kršćanstva u Europi, odgoju, školstvu, prenošenju ant. kulture, širenju naprednoga poljodjelstva u doba seoba naroda i poslije. Proveli su nekoliko reforma Reda (kamaldulijsku i klinijevsku u X.st., cistercitsku u XI.st., trapističku u XVII.st.), i u svakoj je, osim u klinijevskoj, stvoren novi ogranak; u XIX.st. obnavljaju osobito liturgiju i koralno pjevanje. Iz njihova reda izabrano je 40 papa, među kojima je glasoviti redovnički i crkv. reformator Grgur VII. Žensku granu reda (koludrice, monahinje) zasnovala je na istim idealima sv. Skolastika, sestra sv. Benedikta. U Istri su se b. pojavili već u VI.st. (Pula), potom i u drugim hrv. zemljama, ugl. u doba hrv. nar. vladara, i širili su se do XIII.st., od kada Red postupno nestaje. Samostani su im bili žarištima gosp., kult. i polit. utjecaja, zaslužni, među ostalim, za širenje i očuvanje glagoljske baštine (hrvatski b. glagoljaši djelovali su u XIV.st. u praškom samostanu Emausy). U XIX.st. gotovo je izumrla muška grana Reda, no u XX.st. uspio je donekle pokušaj njegove obnove te od 1945. djeluje samostan u Tkonu na Pašmanu. Naprotiv, ženski su se samostani održali u Cresu, Krku, Rabu, Pagu, Zadru, Šibeniku, Trogiru i Hvaru. U Istri je bilo pedesetak benediktinskih samostana, među kojima su neki pripadali kamaldulijskom ogranku, a pet-šest njih ženskoj grani. Jedni su bili samostalne opatije, drugi su bili podružnice većih venecijanskih ili dr. opatija u Italiji. U Koparskoj biskupiji svi su benediktinski samostani bili podružnice većih opatija sjev. Italije. To su: Sv. Nikola d’Oltra kraj Ankarana (ustanovljen 1070), Sv. Marija na Serminu (iz 1135), Sv. Grgur u Kopru (iz XII.st.), Sv. Katarina u Izoli (iz XV.st.), zatim Sv. Bas (ustanovljen oko 1271), Sv. Lovro (ugašen 1300) i Sv. Onofrije, sva tri kraj Pirana, te Sv. Marija na Šmarju (iz 1152). Benediktinke su imale samostan sv. Klare u Kopru (gdje su koludrice 1301. prešle u klarise) i sv. Petra u Izoli, odakle su se povukle, a na njihovo su mjesto došli benediktinci. U negdanjoj Novigradskoj biskupiji postojali su benediktinski samostani sv. Petra na Krasu (1102–1770), sv. Martina u Martišnici (1158. do XV.st.) te sv. Ivana Krstitelja u Dajli (oko 1273. do 1948), gdje su boravili posljednji b. u Istri; no dvojbeni su lokaliteti Sv. Stjepan kraj Umaga i Sv. Petar u Novigradu. U Porečkoj biskupiji bilo je više od 20 benediktinskih samostana: Sv. Barbara kraj Vižinade (spominje se 1174), Sv. Dionizije kraj Motovuna (spominje se 1261), Sv. Elizabeta kraj Motovuna (spominje se 1385), Sv. Mihovil sub terra (pod zemljom) u Labincima (iz IX.st.), Sv. Mihovil nad Pazinom (spominje se u XII.st.), Sv. Marija na Škrilinah kraj Berma (iz XV.st.), Sv. Kasijan u Poreču (iz X.st.), Sv. Nikola (prije Sv. Anastazija) na otočiću kraj Poreča (od XI.st. do 1769), gdje su monasi održavali svjetionik na drva i gdje je boravio bl. Nikola Giustiniani, Sv. Ivan in Prato kraj Poreča, iz kasne antike, poslije predan templarima pa ivanovcima, Sv. Petar u Šumi (od 1134. do XV.st.) s podružnicom Sv. Sikst kraj Barata, poslije oba predana pavlinima, Sv. Marija u Vrsaru, priorat (iz XIII.st.), Sv. Vincencije u Savičenti (iz XII.st.), Sv. Petar in Bigolin kraj Dvigrada, Sv. Andrija na otočiću (Crveni otok) kraj Rovinja, koji je pripadao sv. Mariji Rotondi iz Ravenne (VI–XV.st., poslije franjevački samostan), i Sv. Marija Alta (na Vrhu) kraj Bala. Neki od tih samostana bili su pod jurisdikcijom porečkih biskupa. Samostan sv. Stjepana kraj Poreča, iz kasne antike, pripadao je benediktinkama. U Porečkoj biskupiji bilo je i više samostana (→ kamaldolci). U negdanjoj Pićanskoj biskupiji bili su samostani sv. Petra na Šumberu (spomenut u XIII.st.) i Gospe Karmelske u Belaju. Nije pouzdano je li Sv. Bartol u Roču bio benediktinskim samostanom (I. Ostojić). U Pulskoj biskupiji b. su imali nekoliko središta: Sv. Marija de Caneto (ili Formosa) u Puli s bazilikom što ju je dao graditi sv. Maksimilijan (iz Veštra), ravenski nadbiskup u VI.st., i samostan sv. Andrije na otočiću kraj Pule, koji je pripadao toj opatiji, oba pod jurisdikcijom opatije sv. Marije Rotonde u Ravenni; Sv. Mihovil na Brijegu (in Monte) kraj Pule (iz X.st.), u kojemu je živio i bio pokopan ug. kralj Salomon, drži se da je pripadao kamaldolcima (P. Kandler). Manje podataka ima o samostanima sv. Petra kraj Pule, sv. Marije na Brijunima, sv. Marije de Cereto, između Bala i Rovinja, sv. Nedjelje u Barbanu, sv. Martina kraj Barbana i sv. Ivana u Medulinu. Koludrice benediktinke imale su samostan sv. Katarine na otočiću kraj Pule (iz XV.st.), te sv. Teodora u Puli, koji je prvo bio izvan grad. zidina, no sestre su 1356. zbog ratnih neprilika premještene u grad. Na istar. dijelu Riječke nadbiskupije bila su dva benediktinska samostana u Opatiji: Sv. Jakov (od XII.st. do oko 1530), po kojem je grad nazvan, i Gospa od Navještenja iz XX.st. (1907–61), u kojoj su se izmjenjivali austrijski, talijanski i hrvatski benediktinci.

LIT.: I. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima, III, Split 1965.

S. J. Škunca