Svetvinčenat (Savičenta)

Svetvinčenat (Savičenta), naselje u središnjoj Istri, sjeverno od Vodnjana (45°5′N; 13°53′E; 310m nadm. vis.); 271st. (2001), sjedište istoimene općine. Nalazi se na cesti Vodnjan–Žminj. Stanovnici se bave pretežito poljodjelstvom, manje tercijarnim djelatnostima, a dijelom rade u okolnim naseljima i u Puli. Područje je bilo naseljeno od prapovijesti, te u rimsko doba. Početak Svetvinčenta veže se uz samostan benediktinaca iz Ravenne, na prostoru crkve sv. Vincenta na groblju, te se uza nj oblikuje prvo manje naselje. Samostalno se spominje u dokumentu OtonaII. (983) kao posjed porečkoga biskupa. U XIII.st., kada feud dobiva pulska obitelj Castropola (1211), novo urbano središte postaje utvrđena građevina upravitelja, no Svetvinčenat se uz naziv opatija navodi još 1325. u Istarskom razvodu. Poslije Castropola feud se dalje bilježi i kao vlasništvo obitelji Morosini, Krotendorf te porečkoga biskupa. Morosinijevi 1485. završavaju obnovu kaštela te započinju preobrazbu mjesta u pravilno organizirano renesansno naselje s trgom i cisternom u središtu, kojega uz kaštel zatvaraju župna crkva i loggia te ostale javne i stambene zgrade. U XVI.st. prelazi u ruke obitelji Grimani di Luca. Kaštel je kao utvrda postojao već u drugoj pol. XIII.st. Preuređenje u renesansni kaštel dovršeno je 1485., a oblik se bitno nije mijenjao ni poslije u pregradnjama nakon požara 1586. U njegovoj unutrašnjosti je palača, možda dijelom iz XIV.st. Kaštel je bio jedna od važnijih utvrda mlet. vojske; saniran je 1907. i temeljito obnovljen 1933. Župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije jednobrodna je, s izduženim svetištem, koje završava s istaknutom polukružnom apsidom; na gl. oltaru Navještenja Marijina nalazi se pala Navještenje venecijanskog majstora, a na oltaru sv. Viktorije pala Bogorodica Bezgrešna sa svecima. Crkva sv. Vincenta na groblju prvi se put spominje 1178; to je bivša župna crkva, dvoranska, s trima upisanim apsidama. U njoj su tri sloja fresaka, od kojih je prvi samo u tragovima, drugi najočuvaniji sloj djelo je majstora → Ognobenus Trivisanus, a treći, najmlađi sloj, izveo je nepoznati tal. majstor. U Svetvinčentu su još crkve sv. Katarine (XV.st.) sa zidnim slikama i lopicom iz 1704; sv. Antuna (XV.st.), s upisanom apsidom i šiljasto--bačvastim svodom; sv. Roka (1621), građena po narudžbi Bratovštine bičevalaca sv. Roka. Zbirka sakralne umjetnosti otvorena je 2000. u sakristiji župne crkve. Uz očuvane župne knjige (najstarija je knjiga krštenih 1568–88), čuva se i Statut Svetvinčenta iz 1520.

LIT: I. Milovan, Savičenta, jučer, danas, Umag 1975; A. Šonje, Crkvena arhitektura zapadne Istre, Zagreb 1982; R. Ivančević i dr., Renesansa u Hrvatskoj i Sloveniji, Zagreb–Mostar–Beograd 1982; R. Ivančević, Trolisna pročelja renesansnih crkava u Hrvatskoj, Peristil, 1992–93, 35–36; B. Vučić, Svetvinčenat – renesansna transformacija mjesta, Zagreb 1994; isti, Crkva Sv. Marijina Navještenja u Svetvinčentu, Prostor, 1995, 2 (10); Vjesnik istarskog arhiva 1996–1997, 6–7 (posebni otisak 2001).

S. Mustač