Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

Tagliapietra, Alvise, kipar (Venecija, 1670 – Venecija, 1747). Pod utjecajem je učitelja Enrica Merenga. Poč. XVIII. st. izrađuje veći broj djela za sakralne objekte i imanje obitelji Meli Lupi u Soragni (okolica Parme). Tijekom prvog i na samom početku drugog desetljeća XVIII. st. izradio je više djela za sakralne i javne objekte u Chioggi. Između 1705. i 1711. postaje vlasnikom radionice. U razdoblju 1717–28. izradio je svoje remek-djelo, kipove svetaca Krševana, Šimuna, Zoila i Stošije za crkvu sv. Krševana u Zadru. Dva potpisana kipa izrađuje za ruskog cara Petra Velikog (Bellona, 1718–19. i Ratna slava, 1723–25). Već potkraj 1730-ih u njegovoj radionici surađuju i sinovi, a reljefi za kapelu sv. Ružarija u crkvi sv. Ivana i Pavla i propovjedaonica za crkvu sv. Stjepana, značajniji su njegovi radovi u Veneciji. Izradio je također djela za druge venecijanske crkve. Posljednja djela iz njegove radionice su ona za crkvu sv. Eufemije u Rovinju: oko 1741. uz pomoć sina Ambrogia, izradio je kipove sv. Jurja, sv. Marka, sv. Roka (na glavnom oltaru), dva anđela na oltaru sv. Eufemije, Bogorodicu od sv. Ružarija na istoimenom oltaru, sv. Nikolu (potpisao sa sinom Giuseppeom), reljefe na oltaru sv. Mihovila arkanđela (1739) i sv. Petra.

LIT.: K. Prijatelj, Le opere di Alvise Tagliapietra e della sua bottega in Dalmazia e in Istria, Arte Veneta, 1975, 24; R. Matejčić, Barokna arhitektura i oprema zborne crkve sv. Eufemije u Rovinju, Zbornik Matice srpske za likovne umetnosti, 1988, 24; S. Guerriero, I rilievi marmorei della capella del Rosario ai SS. Giovanni e Paolo, Saggi e memorie di storia dell’arte, 1994, 19; isti, Profilo di Alvise Tagliapietra (1670–1747), Arte Veneta, 1995, 47; isti, Episodi di scultura veneziana del settecento a Sant’Andrea della Zirada, Venezia Arti, 1996, 10; M. Klemenčič, Alvise Tagliapietra, u: A. Bacchi (urednik), La scultura a Venezia da Sansovino a Canova, Milano 2000.

N. Kudiš-Burić