talasoterapija

talasoterapija (lat. thalassotherapia, prema grč. ϑάλασσα: morska voda, more i ϑεραπεία: liječenje), medicinska primjena prirodnih fizikalnih, kem. i biogenih učinaka mora i primorja. Izvodi se u specijaliziranim ustanovama pod nadzorom liječnika specijalista ili kao slobodna t. odn. boravak na moru radi poboljšanja zdravlja po preporuci liječnika, što se dijelom preklapa s rekreacijskom medicinom i zdr. turizmom. T. se koristi morskom vodom, sunčanim zrakama, dr. toplinskim zrakama, klimom, vlagom, morskim peloidom, solanskim peloidom (muljem), slanicom, solju, pijeskom, algama, planktonom, raznim morskim životinjama, primorskom hranom i zrakom. U Istri su se njome služili vjerojatno već u antici, zasigurno pod utjecajem grč. med. škola, no organizirano se počela provoditi u XIII.st., kada je portoroški benediktinski samostan sv. Lovre u Sečovljanskim solanama organizirao liječenje reumatizma, skrofuloze, kroničnih rana i čireva te vodene bolesti. Piranski liječnik G. Lugnano proučavao je 1879. djelovanje slanice i solanskoga blata (fango) kod kroničnih reumatskih bolesti. U Portorožu je 1891. izgrađeno prvo lječilište za primjenu talasoterapije. Prve kem. analize djelovanja blata i slanice na ljudsko tijelo objavljene su 1924. Prema analizama iz 1960., blato i slana voda iz Portoroža po sastavu i koncentraciji minerala jedinstveni su u Europi. Nakon 1956. u lječilištu Debeli rtič kraj Ankarana t. se primjenjuje za liječenje bolesti dišnih organa i kože inhalacijama, dišnim vježbama, kupanjem u morskoj vodi i kretanjem na zraku. U Opatiji od 1957. djeluje Thalassotherapia, Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju bolesti srca, pluća i reumatizma, koja surađuje s Medicinskim fakultetom u Rijeci. Kompleks Terme Palace u Portorožu (otvoren 1998) među suvremenijim je talasoterapijskim centrima.

M. Kocijančič