villa rustica

villa rustica (lat.: ladanjska vila), rimskodobni izvangradski stambeni i gospodarski kompleks zgrada, središte zemljišnoga posjeda i uobičajeni oblik naseljavanja seoskoga područja u romaniziranim sredinama, gdje je gospodarsko težište na poljoprivredi. Nastanak im se povezuje s intenzivnim poljoprivrednim iskorištavanjem zemlje, i to prvotno s maslinarstvom i vinogradarstvom, iako su to najčešće samodostatna središta većih imanja na kojima se za svakodnevni život proizvodi sve što okolnosti dopuštaju (ovisno o okolišu: šume, pašnjaci ili more u neposrednoj blizini). Pojavljuju se potkraj razdoblja Rimske Republike u Italiji. Šire se na ist. obalu Jadrana s romanizacijom agera kolonija (Pola, Parentium, Tergeste) krajem I. st. pr. Kr., a osobito u I. st. po Kr. U Istri je poznato nekoliko stotina (250–300) lokaliteta s njihovim ostatcima, gotovo svi uz morsku obalu ili u uskom pojasu od nekoliko km od mora. U dubljoj su unutrašnjosti rjeđe, jer je osnovno načelo gospodarskog funkcioniranja takvoga sklopa proizvodnja hrane (vina, ulja i dr.) za tržište. Kopneni prijevoz do tržišta najviše je utjecao na cijenu robe, pa je smještaj uz more (ili rijeke) bio najisplativiji. Najbrojnije su vile u kojima su ravnopravni bili stambeni i proizvodni sadržaji, rjeđe su one s luksuznim obilježjima palače, bogate rezidencije vlasnika (Brijuni, Valbandon, Barbariga, Sorna, Katoro), prepoznatljive po postojanju skupih ukrasa, podnih i zidnih mozaika, zidnih slika (fresaka), kipova i druge kamene plastike. Bolje je poznato desetak istraženih ili djelomično istraženih vila, koje su dokumentirali A. Gnirs (Šijana, Radeki, Banjole, Brijuni–Kolci), Š. Mlakar (Velika Šaraja kraj Peroja, Sorna kraj Poreča) i Vesna Girardi Jurkić (Červar kraj Poreča). Gospodarstvo rim. vile na vrhuncu je u I. i II.st. nakon čega postupno slabi. Od III.st. usklađuje se s novim proizvodnim okolnostima, smanjuju se kapaciteti prerade i čuvanja plodova zemlje, smanjuje se proizvodnja i izvoz ulja i vina. Tržište se sužava, ali proizvodnja ne prestaje. Pojava tijeskova u gradovima (Pula, Poreč) svjedoči o napuštanju nesigurnoga seoskog područja od IV.st. Neke su vile postale središta većih aglomeracija refugijalnog značaja (pribježišta) uz obalu, od kojih su se neke razvile i u nova gradska naselja (tzv. Kastrum na Brijunima, Novigrad, Umag). U unutrašnjosti, gdje su se za naselja birali položaji na uzvisinama, nemaju kontinuiteta. Neka su pak srednjovj. naselja seoskog oblika, ako nisu na gradinskom položaju, nastala na ostatcima rim. vile ili u njihovoj blizini, pogotovo u južnoj Istri (Marčana, Štinjan, Šišan, Ližnjan, Vodnjan, Filipana i dr.).

LIT.: R. Matijašić, Gospodarstvo antičke Istre, Pula 1998.

R. Matijašić