Vlačić Ilirik, Matija

Vlačić Ilirik, Matija (latin. Matthias Flacius Illyricus), protestantski teolog, crkv. povjesnik i filolog (Labin, 3.III.1520 – Frankfurt na Majni, 11.III.1575). Nakon početnoga školovanja u rodnome gradu, 1536–39. u Veneciji je proučavao humanističke znanosti. S idejama reformacije upoznao ga je ujak fra → Baldo Lupetina, a po njegovu nagovoru odlazi na studij u Njemačku. Tamo je postao vatrenim pristašom reformacije, što je dobrim dijelom odredilo njegovu osobnu i znan. sudbinu. Kako je reformacija isticala samo Bibliju (sola Scriptura) kao izvor Objave a vjera u Objavu je izvor i posrednik milosti, Vlačić se za studija u Baselu, Tübingenu i Wittenbergu 1539–44. predao izučavanju hebrejskoga i grčkoga. U Wittenbergu se povezao s vodećim protestantskim teologom Filipom Melanchtonom, koji ga je i materijalno pomagao. God. 1544. postao je magistar slobodnih umijeća i prof. grčkoga i hebrejskoga na Protestantskom sveučilištu u Wittenbergu. Već 1542. upoznao se s već oronulim i bolesnim vođom reformacije M. Lutherom, na kojega je ostavio snažan dojam. Nakon Lutherove smrti 1546. unutar protestantizma dolazi do određenih dogmatsko-teol. previranja i sukoba između dviju struja: umjerenije i radikalne protestantske, koja je u ime obrane čistoće protestantskih načela odbijala svaki kompromis radi približavanja protestantizma i Katoličke crkve. Ustali su protiv Augsburškog interima (vjeroispovjednog obrasca sastavljena od kat. i protestantskih teologa) te Leipziškog interima (razgovora protestantskih i katoličkih teologa oko crkv. uređenja). Najistaknutiji predstavnik borbeno-radikalnih protestanata bio je V., po kojemu su i dobili naziv »flacijanisti«. Na čelu umjerenije struje stajao je F. Melanchton, a po njemu se ta struja nazivala »filipistima«. God. 1549. izašao je Vlačićev teološki prvijenac De vocabulo fidei, s Melanchtonovim predgovorom, no te je godine između njih došlo do potpuna raskida. V. je objavio anonimnu brošuru protiv interima, a zatim dao ostavku na Wittenberškom sveučilištu i otišao u Magdeburg, gdje je 1549. tiskao traktat De falsa papistarum fide. U Magdeburgu, središtu akcija protiv pape, cara te reformacijskih kompromista, V. je samo 1550. napisao oko 35 spisa, a 1553. napravio plan o izdavanju dvaju djela – kataloga svih onih koji su se prije Luthera borili za istinu vjere, a protiv zabluda papinskoga Rima te kritičku povijest Crkve. Ne mogavši pristati na filipističku mlakost u obrani protestantskih stavova, nemilosrdno je napadao Melanchtona i njegove pristaše, a on mu je uzvratio nazvavši ga »ilirskom zmijom«. Djelo Catalogus testium veritatis qui ante nostram aetatem reclamarunt Papae napisao je u Magdeburgu za samo tri godine (1553–55), a tiskao ga je u Baselu 1556. U njemu kaže da reformacija XVI. st. nije iznenadna ili samonikla pojava, nego nastavak dugoga procesa borbe protiv papinstva. Za boravka u Magdeburgu V. je sa skupinom suradnika započeo rad na velikoj povijesti Crkve. Djelo pod nazivom Ecclesiastica Historia, Centuriae Magdeburgenses, kolokvijalno poznato kao Magdeburške Centurije monumentalan je pregled crkv. povijesti u 13 sv., a svaki sv. obuhvaća jedno stoljeće (lat. centum: sto), po čemu je djelo i dobilo naziv. Izlazile su u Baselu 1559–74. Kada je 1556. dobio poziv za profesuru s dvaju njem. sveučilišta, jenskoga i heidelberškoga, morao je prihvatiti Jenu (iako je preferirao Heidelberg), jer je to prije obećao saksonskim knezovima. Sa Sveučilišta je otpušten 1561. zbog suprotstavljanja mjesnomu knezu, koji je prisvojio pravo da odlučuje o crkv. stvarima, a zahtijevao je i da V. ništa ne tiska što ne odobre on ili njegovi savjetnici. Unatoč savjetima najbližih suradnika da se vrati u Magdeburg, V. 1562. odlazi u Regensburg, smatrajući ga najprikladnijim za ostvarenje svojih planova oko prijevoda Biblije i formiranje središta ilirske reformacije. Kako mu je plan zaposlenja na Sveučilištu propao, napustio je Regensburg, pa je 1567–73. prognanik u više eur. gradova, nakratko u Antwerpenu, Frankfurtu na Majni, Baselu, Speyeru, a na Sveučilištu u Strasbourgu proveo je pet godina. Stalno, a posebice nakon mirenja melanchtonovaca i vlačićevaca (bez Vlačića) 1568., bio je na udaru saksonskih knezova i njihovih teologa. Optuživali su ga kao glavnoga krivca za teol. rasprave, uzročnika nemira i sukoba među njem. staležima. Protjeran je iz Strasbourga, a s cijelom obitelji sklonio se 1573. u samostan Bijelih gospođa u Frankfurtu na Majni, gdje je umro u bijedi. Progoni i nerazumijevanja dodatno su učvršćivali Vlačića u uvjerenju kako je prava istina sadržana u radikalnom protestantizmu, pa u svojim teol. spisima strastveno zagovara izvorne ideje reformacije. Napisao je dvjestotinjak radova, ugl. na lat. jeziku. U najvažnijim traktatima Clavis Scripturae sacrae, De peccato originali, De corrupto Ecclesiae Statu i dr. ističe bit protestantskog učenja, a to je da zbog toga što je ljudska narav potpuno uništena istočnim grijehom, čovjek bez milosti koju je zaslužio Isus Krist ne može učiniti nikakvo dobro niti se spasiti. Vlačić je s ponosom isticao svoje podrijetlo, a zavičaja se sjećao s toplinom, o čemu govori i njegov izraz Istria mia dulcissima patria. Pripisuje mu se autorstvo dvaju polemičkih spisa na hrvatskome, na ikavskoj čakavštini: Razgovaranje meju papistu i jednim luteran, 1555. i Katekismus hervatski (u: Otrozhia biblia, 1566).

LIT.: F. Bučar, Reformacija među Hrvatima po Istri, Zagreb 1918; A. Bilokapić, Attivita letteraria di Mattia Flacio Illirico, Roma 1981; M. Mirković, Matija Vlačić Ilirik, I–II, Rijeka–Pula 1998.

S. Trogrlić