jantarski put

jantarski put, prapov. prometni pravac kojim je jantar, fosilna smola crnogoričnoga drveća, s Baltika dolazio na Sredozemlje. Zbog svoje ljepote i lakoće obradbe bio je omiljen za izradbu ukrasnih predmeta već od paleolitika, a pridavana su mu natprirodna i ljekovita svojstva jer se vjerovalo da ima moć privlačenja dobroga i tjeranja zla. Kopneni put iz sjev. Poljske preko Podunavlja i Dinarida povezivao je već u brončano doba sjev. i juž. Europu te ist. Sredozemlje. Razvijene kulture brončanoga doba Sredozemlja (mikenska civilizacija) istim su putovima kulturno utjecale u obrnutom smjeru na kontinentalnu Europu. Jantarski putovi tekli su duž glavnih velikih eur. rijeka, a važnija trgovišta bila su u Padskoj nizini (Peschiera, Manciano–Sampignano) te na ušću rijeke Pad u sjev. Jadranu (Adria). Važan je pravac jamačno bio iz Posavine preko Gorskoga kotara, odn. Julijskih Alpa, do sjev. Jadrana, Kvarnera i Tršćanskoga zaljeva. Iz sjev. Jadrana jantar je pom. putovima dospijevao do Grčke i ist. Sredozemlja. Pretpostavlja se da trgovina nije bila izravna i da su postojali posrednici. Prema legendi, kvarnerski otoci prozvani su Jantarskim otocima (Elektridima) (grč. elektron: jantar), a spominju se u mit. priči o povratku Argonauta preko Podunavlja i sjev. Jadrana. U Istru je jantar najranije stigao na poč. brončanoga doba (tumul Žamnjak kraj Rovinjskoga Sela i Škicini kraj Vodnjana), a poslije je, u kasno brončano doba i u željezno doba dokumentiran u grobovima nekropola (Vrčin, Pula, Beram, Picugi i Kaštel kraj Buja).

LIT.: N. Negroni Catacchio, I manufatti in ambra preistorici: appunti per una tipologia, Studi e ricerche sulla problematica dell’ambra, 1, Roma 1975; K. Buršić-Matijašić, Prapovijesni jantarni nakit s područja Istre i Cresa, Histria Archaeologica, 1989–90, 20/21.

K. Buršić-Matijašić