Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

Bolnica za ortopediju i rehabilitaciju »Primarius dr. Martin Horvat« u Rovinju, medicinska ustanova paviljonskoga tipa, osnovana u razdoblju 1886–88. kao klimatsko morsko lječilište Erzherzogin Maria Theresia Seehospiz der Stadt Wien (Seehospiz und Asyl für kranke, insbesonders scrophulöse und rhachitische Kinder), inicijativom bečkih prof. Luigija (Aloisa) Montija i Eduarda Alberta. Bečko društvo za poticanje i razvoj morskih hospicija i azila za bolesnu djecu, posebno onu oboljelu od skrofuloze i rahitisa, kupilo je u svibnju 1886. zemljište za bolnicu, a pokroviteljstvo je prihvatila nadvojvotkinja Marija Terezija. Novčana sredstva osigurala je dijelom država, a dijelom su to bili prilozi pojedinaca i ustanova. Temeljni kamen prve građevine postavljen je 1887., a potom su podizana druga zdanja po paviljonskom principu. Bolnica je svečano otvorena 22. V. 1888. u nazočnosti nadvojvotkinje i njezina supruga austr. nadvojvode Karla Ludovika. Prvim joj je ravnateljem bio Monti. Kako je privlačila ne samo pacijente već i posjetitelje, njezinim je otvorenjem obilježen i početak rovinjskoga turizma, isprva lječilišnoga značaja, jer do 1912. Rovinj nije imao drugih smještajnih kapaciteta, osim dvorca obitelji → J. G. Hütterott. Bolnica je smještena u sjev. dijelu rovinjske luke Valdibora u predjelu Sv. Pelagija (San Pelagio). U prvo vrijeme mogla je prihvatiti nekoliko stotina bolesnika, a osim djece iz Austro-Ugarske u njoj su se liječili i bolesnici iz Njemačke, Rusije i dr. zemalja. Pravo javnosti dobila je 25. I. 1892., kada se njezina djelatnost počela širiti prema ortopediji, pa se već posljednjih god. XIX. st. u njoj obavljaju ortopedske operacije. God. 1911. liječena su 542 pacijenta, a 1913. god. 453. Nakon I. svj. rata ortopedija je postala isključivom djelatnošću bolnice (tada nazvane Ospizio Marino San Pelagio), kada je zbog posljedica ranjavanja kroz nju prošlo mnogo pacijenata. God. 1909–47. ravnateljem joj je bio primarij Enoch Zadro. U nju su 1947. preseljena voj. lječilišta za koštano-zglobnu tuberkulozu iz Valdoltre i Ankarana, te se, osim bavljenja rehabilitacijom pacijenata s posljedicama ranjavanja u II. svj. ratu, njezina djelatnost usmjerila i prema liječenju koštano-zglobne tuberkuloze. Stoga ju je Sabor NRH proglasio 1954. Bolnicom za koštano-zglobnu tuberkulozu. Kako se incidencija tuberkulozne patologije smanjivala, djelatnost se vraćala općoj ortopediji, pa je 1971. preimenovana u Bolnicu za ortopedsku kirurgiju i rehabilitaciju. Ravnateljem je 1949–72. bio primarij → M. Horvat, a njegovo je ime dodano nazivu bolnice 1973. Rad se u njoj dijelio na djelatnost za ortopediju (cjelokupna ortopedija i traumatologija sustava za kretanje, ugradnja umjetnih zglobova) i rehabilitaciju (helioterapija, talasoterapija, hidroterapija, kineziterapija, elektroterapija). Od 1980-ih jedan paviljon u ljetnim mjesecima popunjavaju pacijenti iz Austrije, temeljem ugovora o dugoročnoj suradnji s austr. osiguravajućim zavodom (Allgemeine Unfallversicherungsanstalt Wien) o rehabilitaciji invalidnih osoba. U drugoj pol. 1990-ih smještajni se kapacitet po- stupno smanjivao, ugašena je kirurgija, te je bolnica svedena na samo nekoliko desetaka kreveta za bolesnike na rehabilitaciji.

LIT.: J. Rodi, Bolnica za ortopedsku kirurgiju i rehabilitaciju »Prim. dr. Martin Horvat« – Rovinj, Zbornik zdravstva u Istri, 1947–1977, Pula 1978; I. Blažević, Povijest turizma Istre i Kvarnera, Opatija 1987; J. Ivetac, Stoljeće rovinjske bolnice, Jurina i Franina, istarski kalendar za 1989., Pula 1988.

R. Matijašić

First
Prev
Slika 1 od 2
Next
Last

BOLNICA ZA ORTOPEDIJU I REHABILITACIJU PRIMARIUS DR. MARTIN HORVAT; kupalište oko 1910
First
Prev
Slika 1 od 2
Next
Last