bolnice

bolnice, ustanove namijenjene smještaju, liječenju i njezi bolesnika. Nakon staroga vijeka, u kojemu su postojale različite ustanove za liječenje (asklepiji, ijatreji, veletudinariji i dr.), u sr. vijeku pojavljuju se hospiciji i hospitali, obično kao karitativne ustanove vjerskih redova, koje su djelovale kao neka vrsta bolnice, nahodišta, ubožnice i svratišta. Hospitali su u Istri postojali u Kopru (od 1262), Puli i Poreču (u XIII.st.), Rovinju (1475). Tek na poč. ranoga novoga vijeka higijenska i zdravstvena funkcija postupno postaje dijelom javnih službi, pogotovo u borbi protiv epidemija. Iako su na jadranskom priobalju podignuti mnogi lazareti, u Istri su u tu svrhu služila improvizirana izolacijska mjera, poput otočićȃ ispred rovinjske i porečke luke. U doba kuge na granici između mlet. dijela Istre i Pazinske knežije podizali su se sanitarni kordoni sa stražarnicama (tzv. caselli di sanità). Pripadnici cernida propuštali su jedino osobe s propusnicama. Na poč. XIX.st. s napretkom medicine osnivaju se suvremene bolničke ustanove: opće b. koje su okosnicom bolničke djelatnosti neke zemlje, specijalne b. za liječenje određenih bolesti, kliničke b. kao ustanove med. fakulteta, vojne, pokretne, stacionarne i dr. Tako je franc. vojska osnovala bolnicu u Vodnjanu 1805 (→ vojne bolnice), koja je djelovala do osnutka → Mornaričke bolnice u Puli 1861., a potom je služila za izolaciju oboljelih od zaraznih bolesti. U Vodnjanu je od 1888. također djelovala → Zakladna bolnica Cecon. Lječilišna bolnica u Rovinju, osnovana 1886–88., danas djeluje kao → Bolnica za ortopediju i rehabilitaciju »Primarius dr. Martin Horvat«.

Gradske bolnice u Puli do konca XIX.st. Prve su se gradske bolnice općenito razvijale iz → hospitala, u kojima se dugo vremena obavljala i med. služba. U Puli je mlet. uprava hospitalsku službu, koja se obavljala izvan grad. zidina blizu izvora zvanog Fons Nymphea, premjestila unutar zidina pokraj kule Priulane, ugla gradske utvrde, gdje se služba nastavila obavljati više od 400 godina. S vremenom je u Puli utemeljena tzv. Prva gradska bolnica (u Ulici Sergijevaca). Imala je 84 postelje; u prvo je vrijeme njome ravnao župnik, potom je upravu preuzela gradska med. služba. God. 1872. u Puli se pojavila teška epidemija velikih boginja (Variola maior), a kako grad. bolnica nije bila osposobljena za prijam i liječenje mnogobrojnih bolesnika, izgrađena je pokraj Arene baraka s približno 70 postelja za smještaj pacijenata zaraženih velikim boginjama. Na mjestu te barake podignuta je 1875. nova, tzv. Druga gradska bolnica, suvremenija zdr. ustanova s više od 150 bolničkih postelja u trima gl. odjelima: internističkom, kirurškom i sifilitičkom, te s paviljonom za zarazne bolesnike, odsjekom za smještaj duševnih bolesnika, praonicom i mrtvačnicom. Prvim joj je ravnateljem bio Giovanni Bossi. Uz bolnicu postojala je također Ubožnica (tal. Casa Pia di Ricovero). Nova je Gradska bolnica u Puli, (tal. Ospedale Civico) izgrađena 1896. kao paviljonski bolnički kompleks na brdu Sv. Mihovil (oko 400m od tadanjega središta grada). Podignuta je u samo 2 god., a imala je: internistički, mješoviti kirurški odjel, odjel za zarazne bolesti, psihijatrijski odjel (neurološki su se bolesnici primali na internističkom odjelu), rendgen, upravnu zgradu (u kojoj se nalazilo i pet kreveta za rodilje), kuhinju, praonicu, mrtvačnicu. Prije službenoga otvorenja u nju su preseljeni bolesnici i oprema iz stare bolnice pokraj Arene, koja nije zadovoljavala potrebe suvremene zdr. službe grada i općine. U poč. je imala oko 300 bolesničkih postelja. Prvim joj je ravnateljem bio G. Bossi; osim njega djelovali su još liječnici Umberto Sbisà, Mauro Gioseffi, Giorgio Anticevich. Bolesnike je primala ne samo s područja puljske općine, već i sa širega istar. područja, iako je troškove snosila puljska općina. Međutim, zbog sve većeg opsega njezina rada, priljeva bolesnika i poglavito povećanih troškova za uzdržavanje 1904. prihvatila ju je provincijska uprava, te je preimenovana u → Pokrajinsku bolnicu »Santorio Santorio«. Trošak njezine izgradnje iznosio je 1000000 kruna (umjesto 200000 prema proračunu), a potom je prodana za 175000 kruna.

Opća bolnica Pula, središnja je i najveća zdravstvena ustanova u Istarskoj županiji. Pri odlasku angloamer. vojne uprave iz Pule bolnicu je 19.IX.1947. službeno preuzeo dr. E. Maroević iz Pule i uz njega dr. Maurović iz Rijeke. Toga su je dana napustili tal. liječnici (u njoj je ostalo 30-ak bolesnika). Njezina je predaja hrv. medicinskim vlastima obavljena dan prije dolaska u Pulu ekipe med. stručnjaka iz Zagreba (20 liječnika i 7 med. sestara), što ih je poslalo Ministarstvo zdravlja NRH. U ustanovi je zatečen samo jedan liječnik (dr. Verena) i 34 med. djelatnika i djelatnika u zdravstvu. Dužnost ravnatelja obavljao je nekoliko dana njezin najstariji službenik L. Petris. Prve uspješne operacijske zahvate izveo je kirurg primarijus dr. M. Duić. Uskoro su preraspoređeni odjeli, uveden je dječji odjel (pedijatrica dr. Vanda Hahamović), do 1948. laboratorijske su se pretrage obavljale na internističkom odjelu (laborant P. Lazarić), a rendgenski pregledi na starom postrojenju (dr. L. Križ, od 1948. rendgenolog dr. F. Maksimov); u prijamnoj ambulanti dežurali su liječnici – stažisti. Dom (narodnog) zdravlja (Cassa ammalati) u Puli tada nije imao svog liječnika, već su u njemu naizmjenično radili bolnički liječnici. Međutim, stanje se u puljskom zdravstvu ubrzo poboljšalo. Od 1948. na području općine djelovale su: Opća bolnica, Dom narodnog zdravlja, zdravstvene stanice, Higijenski zavod, Vojna bolnica. God. 1961. ujedinile su se bolničke i izvanbolničke zdr. službe: spojeni su Dom zdravlja i Opća bolnica i tako je utemeljen Medicinski centar Pula. Potom su dograđivani neki odjeli, podignute nove zgrade (1975. rodilište i ginekologija i dr.). No, ta je velika med. organizacija na poč. 1990-ih podijeljena opet na Opću bolnicu i Dom zdravlja. Nakon raspada Jugoslavije i odlaska JNA općoj je bolnici dodijeljena Vojna bolnica (bivša Mornarička bolnica), u koju su se, nakon preuređenja (2000. god.), preselili neki odjeli. U bolnici ima ukupno 600 postelja, zaposleno je više od 150 liječnika i 500 med. sestara (2000. god.), a gravitira joj više od 160000st.

Stacionarne bolnice, civilne su b. koje se otvaraju pri domovima zdravlja kao stacionari za lakše bolesnike (prema ocjeni ordinarijusa), za bolesnike koji se pripremaju za premještaj u drugu med. ustanovu, i kao rodilišta za one rodilje kod kojih se očekuje normalni ili fiziološki porođaj. U Istri su takve b. organizirane u Labinu, Raši, Poreču, Rovinju i Umagu. Domovi zdravlja imaju organiziranu mogućnost prijevoza bolesnika kojima je potrebna brza sekundarna ili tercijalna razina med. pomoći. U razdoblju nakon II.svj. rata važnu su ulogu imala tzv. mala rodilišta, u kojima su se obavljali fiziološki porodi uz primalju i liječnika opće medicine, primjerice u Umagu, Poreču, Labinu – na Vinežu (gdje se takvo rodilište održalo najdulje). Proširenjem rada u Službi za zdravstvenu zaštitu žena Medicinskog centra u Puli, osobito nakon izgradnje rodilišta (1979), opstetricijska se služba zbog zdr. i financ. razloga ujedinila u Puli. No, mnoge se rodilje iz rubnih dijelova sjev. Istre ipak koriste uslugama porodništva u Kopru i Rijeci.

LIT.: G. Bossi, Rapporto sanitario per la città di Pola, Pola 1887; Regolamenti per l’Ospedale in Pola approvati col Conchiuso della Giunta Provinciale dell’Istria, 30 dicembre 1906, N 10444, Pola 1907; Z. Maretić, Sjećanja na preuzimanja zdravstvene službe u Puli, Zbornik 20 godina zdravstva u Puli, Pula 1969; J. Erceg, O zdravstvenim prilikama u Istri početkom 19. stoljeća, VHARP, 1981, 24; L. Glesinger, Prilozi za povijest zdravstva u Istri. Zdravstveni radnici u Istri u prošlosti (liječnici i kirurzi), Rasprave i građa za povijest znanosti, JAZU, Razred medicinskih znanosti, 1989, 1; I. Rudelić, Povijest medicine u južnoj Istri, Pula 1997.

I. Rudelić

Bolnice u sjeverozapadnoj Istri. Kao i drugdje na Sredozemlju i u sr. Europi, i u Istri su postojali različiti oblici lječilišnih ustanova: u rim. doba Asklepijevi hramovi, u sr. vijeku gradski i samostanski hospitali, skloništa za putnike, ubožnice, starački domovi, infirmariji, leprozoriji, lazareti i dr. Piranski Ospitale dei Poveri djelovao je od 1222. U Kopru je 1262. osnovan Ospitale di S. Nazario, kojim je od 1454. upravljala bratovština sv. Antuna Opata, a 1320-ih ustanovljen je i Ospitale di S. Marco. U doba mlet. uprave u gradovima sjeverozap. Istre radili su mnogi liječnici (medico, medico-fisico, chirurgo, medico cerusico i dr.). Noviji tip bolnica nastaje u XIX. st. U Istri su 1806. djelovala 23 mala špitala, iz kojih su se razvile suvremene bolnice. U doba habsburške uprave područje sjeverozap. Istre pokrivala je velika i uređena bolnička služba u Trstu, te druge ustanove u Kopru, Izoli i Piranu, koje su djelovale i u razdoblju između I. i II. svj. rata. Nakon II. svj. rata sjeverozap. je Istra pod jugosl. upravom bila odvojena od zdr. struktura u Trstu. Povjereništvo za zdravstvo Narodnog odbora Kopar željelo je preustrojiti i socijalizirati osnovno zdravstvo i nanovo postaviti, opremiti i ustrojiti bolničku službu sa svim potrebnim odjelima. Odjel za porodništvo (1946) i dječji odjel (1947) bili su smješteni u preuređenom traktu napuštenoga servitskoga samostana u Kopru, u koji se već 1810. preselio Ospitale di S. Nazario. Zarazni (1948) i interni odjel smješteni su u preuređenu građevinu u Piranu (prva namjenski građena bolnica u sjeverozap. Istri 1878). Kirurška bolnica dobila je 1949. prostor u Izoli u preuređenom i povećanom paviljonu nekadanje odmarališne kolonije Gioventù Italiana del Littorio, gdje je već njem. vojni sanitet 1943. organizirao lazaret za tifusne bolesnike. Zbog preopterećenosti sanatorija za plućne bolesti u Senožečama (utemeljen 1946), otvoren je 1951. → Sanatorij za pljučne bolezni u Ankaranu. Zgradom bolnice u Valdoltri, u kojoj je od 1909. djelovao centar za koštanozglobnu tuberkulozu, koristila se 1943–45. njem. vojska, a potom 1947. sanitetska služba IX. korpusa JNA. Nakon preseljenja u Rovinj (1947) i Šempeter kraj Gorice (1949), bolnica je vraćena u Valdoltru, gdje je od 1961. djelovala kao Ortopedska bolnica, a zbog smanjenja tuberkuloznih slučajeva usmjerila se na klas. ortopediju. Kao dopuna obalnim bolnicama, u Sežani je 1954. utemeljena Bolnišnica za pljučne bolezni in tuberkulozo. Manja bolnica s 25 postelja otvorena je 1949. u Bujama. Za sve bolnice u Zoni B utemeljena je u Kopru Centralna uprava bolnica (1953). Bolnički odjeli bili su raspršeni, a mogućnost ujedinjavanja ostvarena je gradnjom (1975–97) regionalne bolnice kraj Izole ( → ). Stanovništvo općina Milje i Dolina gravitira zdr. ustanovama u Trstu (Ospedale Maggiore i Ospedale di Cattinara).Splošna bolnišnica Izola

M. Kocijančič