Buzet

Buzet, grad u sjev. dijelu središnje Istre, (45°24′N; 13°58′E; 153m nadm. vis.); 1698st. u naselju, te 6008st. u gradu (2001), 27km sjeverno od Pazina. Smješten je na osamljenome vapnenačkom brežuljku ponad plodne eocenske doline kojom protječe rijeka Mirna, podno ruba visoravni Ćićarije (viša od 500m), što zavalu zatvara sa sjeveroist. strane; s ostalih je strana omeđuju brežuljci srednje ili Sive Istre (sastavljeni od pješčenjaka, lapora, gline i fliša); Županijskim prometnicama povezan je s ist. i zap. obalom Istre. Sjedište je gradske uprave. Gospodarstvo se temelji na poljodjelstvu (→ Agroprodukt d. d. Buzet), metalnoj industriji (→ Cimos d. d.), preradbi drva (→ Drvoplast d. d. Buzet; Jadran d. d.). U blizini je želj. postaja pruge Pula–Divača. Sajmovi, koji su se od starine održavali subotom (najveći u rujnu) podno grada uz raskrižje cesta, bili su potkraj XIX.st. poticaj osnivanju i razvijanju novoga naselja Fontane u podnožju Buzeta. B. je sjedište kult. i obrazovnih ustanova (škole, muzej, pučko sveučilište). Naseljen je od prapovijesti, a u antici je bio samostalna peregrinska zajednica (Piquentum); rim. žarne nekropole istražene su na Fontani i Pintoriji (I–III.st.), a mnogi su votivni žrtvenici i nadgrobni spomenici na Goričici i Fontani. Iz ranoga su sr. vijeka kneževski langobardski grob → Brežac (VI–VII.st.), nekropole doseljenoga slavenskog i barbariziranoga romanskoga stanovništva iz VII. i VIII.st. na → Mejici, Zajčjem bregu kraj → Mluna i Mejici kraj Drobežije. B. je u VI.st. pod bizantskom vlašću. U to je doba utvrđeno mjesto (kula), a na Rižanskoj skupštini 804. spominje se da je Bizantskomu Carstvu plaćao 20 dukata poreza. Iz doba nakon franačkog osvajanja Istre (IX–X.st.) potječu nekropola na redove ispod sjev. bedema (lok. Podbastion) i grobovi južno od Mejice. God. 1064. podjeljuje ga car Henrik IV. istar. markgrofu Ulriku, a Ulrikov ga sin, uz neke druge kule, 1102. poklanja akvilejskomu patrijarhu. Od 1102. do 1421. B. je pod jurisdikcijom akvilejskoga patrijarha, a od 1421. dio venecijanskih posjeda u Istri, uključen u sustav utvrda u sjev. Istri. Nakon razaranja Rašpora 1511. postaje sjedište Rašporskoga kapetana, a 1523–95. i pazenatika za Istru. Mlečani su za svoje vladavine još jače utvrdili grad. Renesansni zahvati usmjereni su na pojačanje zidina, pa su izgrađena kasnorenesansna Vela vrata (1547) i maniristička Mala vrata (1592); izvedeni su komunalni zahvati: Mala šterna izvan Malih vrata (1517–22., 1568), Fontik (1534., obnovljen 1588) i skladište kraj župne crkve (1514., obnovljeno 1796), te izgrađen niz grad. palača i kuća obrtnika i trgovaca. U drugoj pol. XV.st. »Turci« su pljačkali okolicu Buzeta, ali grad nisu zauzeli. Nakon Uskočkoga rata u više se navrata obnavljaju gradski bedemi (1643., 1669. južni bedem, 1658. prilazna rampa s vidikovcem ispred Malih vrata). Početak svjetovne barokne izgradnje obilježava Palača Bigatto iz prve trećine XVII.st. uza zap. gradski bedem, kasnorenesansnih i manirističkih obilježja. Grad je ostao pod mlet. vlašću do 1797. Nakon mira u Campoformiju pripao je s mlet. dijelom Istre Austriji. Gradsko tkivo intenzivnije se oblikuje u XVIII.st.; u arhit. oblikovanju prevladava klasicistička struja venecijanskoga baroka (Palača Bembo, 1728). Kamena lavlja usta u zidu do Palače Bigatto nastala su 1755., a kasnobarokna Velika šterna poligonalna tlocrta izgrađena je 1789., u doba kapetana M. Antonija Trevisana, ukrašena masivnim rokoko volutama i vazama. Poč. XIX.st. izgrađena je velika klasicistička krilna palača na sjeverozap. dijelu bedema. U XVIII.st. nastaju barokni vrtovi ispod juž. bedema, a tijekom XIX.st. uređuje se šetalište na Loparu s nizom klasicističkih kuća i lapidarijem u jugozap. kuli, te šetalište Šotojorti ispod baroknih vrtova od Velikih do Malih vrata. Župna crkva Uznesenja Marijina kasnopalladijevska je jednobrodna građevina s bočnim kapelama, koju je 1779–1784. izgradio F. Dongetti po uzoru na umašku župnu crkvu. Glavni je oltar mramorni, baldahinskoga tipa; bočni su oltari iz XIX. i XX.st. Na pjevalištu su orgulje → G. Callida iz 1787. Ima bogatu zbirku srebrnoga liturgijskoga posuđa, a u sakristiji je portret svećenika Petra Flega iz XVII.st. Zvonik ispred crkve je iz 1894., a na malom je zvonu iz 1514. glagoljski natpis. Župne knjige vode se od XVI.st. Crkva sv. Jurja na sjev. bedemu jednobrodna je, s renesansnom preslicom za zvona nad sakristijom, temeljito obnovljena 1603–11., povišena u dr. pol. XVIII.st., u unutrašnjosti ukrašena kvalitetnim štukaturama i slikanim dekoracijama Tiepolova epigona (na jednoj je potpisan Matteo Furlanetto). Bogato je opremljena baroknim umjetničkim inventarom, a u podu su grobnice rašporskih kapetana. Crkva sv. Vida na groblju iz XV.st., obnovljena 1653., jednobrodna je, s preslicom na pročelju. Na pročelju se nalazi reljef iz 1478. i ant. spolije. U okolici Buzeta nalaze se crkve: Sv. Ana, u podnožju grada, barokna je građevina, križnoga tlocrta, nadsvođena, s preslicom na pročelju; Sv. Marija Magdalena (Sv. Ivan) iz 1329., jednobrodna je, s preslicom na pročelju; Sv. Ivan Krstitelj, kraj izvora, iz 1634., s rezbarenim glavnim oltarom i slikom iz XVII.st. na bočnom oltaru. Zavičajni muzej osnovan je 1963., s bogatom arheol., etnografskom i pov. zbirkom (kopije srednjovj. fresaka, odljevi glagoljskih natpisa, predmeti vezani uz narodni preporod u Istri), smješten u Palači Bigatto. Tijekom godine u Buzetu se održavaju mnoge manifestacije: susret klapa Istre i Kvarnera u ožujku; festival Raspjevana Buzeština (u travnju, Buzet–Roč–Sovinjak–Vrh); → Subotina, → Buzetski dani, te brdsko-brzinska autoutrka (poč. rujna).

LIT.: M. Zjačić, Statut Buzetske općine, VHARP 1963–64, 8–9 i 1965, 10; Đ. Cvitanović, Renesansna jezgra Buzeta, Buzetski zbornik, 1984, 7–8; D. Frankol, Arhitektura 17. i 18.st. u Buzetu, ibid.; Z. Balog, Klasicistička palača u gradu Buzetu, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1984, 8; M. Peršić, Crkvena umjetnost u Buzetu, Buzetski zbornik, 1984, 7–8; K. Horvat-Levaj, Gradovi utvrde sjeveroistočne Hrvatske, ibid., 1988, 12; B. Marušić, Istra i sjevernojadranski prostor u ranom srednjem vijeku, Pula 1995.

Đ. Fabjanović, N. Nefat