buzetski (gornjomiranski) dijalekt

buzetski (gornjomiranski) dijalekt, jedan od pet istar. čakavskih dijalekata, kojim se govori u sjev. dijelu Istre, u području oko Buzeta. Prema jugu graniči s ikavskim južnočak. govorima Karojbe, Kaldira, Kašćerge, Grdosela i Kršikle, istočno s ekavskim govorima središnjega istar. poddijalekta sjevernočak. dijalekta. Najjužniji govori buzetskoga tipa prostiru se od Brkača na zapadu preko Zamaska, sve do Draguća. Obilježja nekih govora toga dijalekta interferiraju s ekavskim sjevernočakavskima, primjerice u Brkaču. Najsjevernije mjesto ekavske čakavštine boljunskoga tipa jest Semić. Govori buzetskoga dijalekta graniče i s čakavcima ikavsko-ekavskoga tipa Opatijskoga krasa. Prema sjeveroistoku graniče s govorima jugozapadnoga istar. dijalekta (Trstenik, Vodice i dr.), a prema sjeveru s govorima slov. jezika. B. d. izrazito je izdiferenciran, što se najbolje očituje u vokalizmu.

Vokalizam. Refleksi su jata ẹ i i. U zap. dijelu buzetskoga dijalekta svaki naglašeni jat očuvan je kao zatvoreno e (npr. u Velom Mlunu brẹh). U nenaglašenom položaju jat se realizirao kao otvoreno i (npr. zvzdà). Na istoku dijalekta (npr. u Blatnoj Vasi), kratkonaglašeni jat reflektirao se kao zatvoreno e (dẹlat), a dugonaglašeni kao i (npr. brih, srida). U nenaglašenom položaju jat daje otvoreno i (npr. mlko). U Blatnoj Vasi, primjerice, refleks jata ovisi o nekadanjoj kvantiteti, jer je u većem dijelu buzetskoga dijalekta došlo do ukinuća i intonacijskih i kvantitativnih opozicija. Samoglasnik u pomiče se prema ü (čda:mnogo), ali je većinom konačni rezultat u upravo ö (jöra:sat). Postoji refleks samoglasnoga l u u (vuk). U ponekom primjeru dolazi i do odstupanja od refleksa u u o (sònce) npr. u Draguću. Refleks stražnjega nazala često je a (pàpak:pupak), ali ima i drugačijih: kao o (tòča: tuča), kao u (mûš:muž), kao ü (pàvük:pauk), kao diftong ua (guas:gust). Prednji nazal ę reflektira se ugl. u otvoreno e ili sličan glas (žætva). Vrlo su rijetki primjeri refleksa a (zajik, jàčmik). Refleks starojezičnih poluglasova, tzv. jera i jora, glasi a (danas). Na mjestu poluglasova nerijetko se javlja otvoreno o (glasi tɔs:tast) ili diftong ua (duan:dan). U načelu, dugi poluglasovi daju a, a kratki, osim a, mogu dati o ili otvoreno e. U tom dijalektu postoji samoglasno r (prvi). Nema prijelaza ra u re u osnova glagola krasti i rasti–roas (rasti) i ukrali. Često samoglasnik o prelazi u u (druban:sitan), a u o (tuvor:magarac), a a daje otvoreno e (naglašeno), odn. zatvoreno e (izvan akcenta): jæzavac(jazavac).Konsonantizam. Praslav. konsonantska skupina tj dala je t′ (mat′aha:maćeha), a dj > j (mlaja:mlađa). Konsonantska skupina skj reflektirala se u št′ (išt′æju:traže), a zgj u žj (možjani:mozak). Fonem lj depalataliziran je u j (boje:bolje). Finalno slogovno l dalo je v (zapravo bilabijalno w), te rjeđe f (šav:išao; tupof:topola). Ponegdje se javljaju primjeri s očuvanim l (tẹl:htio) te s reduciranim l na kraju riječi (utrūdì:umorio). Finalni nastavačni fonem m prelazi u n u nastavcima promjenjivih riječi te u nepromjenjivim riječima (osan, nosin). Na kraju riječi zvučni šumnici izgovaraju se bezvučno (kriš: križ). U sekvenciji -st najčešće otpada t (guos:gust, jẹs:jesti). Čuva se inicijalna praslav. konsonantska skupina čr- (črn, črf). U znatnoj je mjeri provedena nova jotacija (vesieji:veselje). Fonem h ugl. se čuva (krüh), ali ima i primjera kada izostaje (tẹl:htio). Fonem g alternira s h na kraju riječi (ruh:rog). Fonem t′ čak. je izgovora. Protetsko v može doći ispred refleksa stražnjega nazala i ispred u (vuosku:usko, vusta:usta). Javlja se i protetsko j- ispred riječi koje počinju samoglasnikom i (jimẹla:imala). Slijed v+šwa različit je: ponegdje se reflektira kao npr. unk, a ponegdje kao vnùka (genitiv jed.). Prijedlog u ima oblik v, ali ponegdje, uz v, u istome mjesnom govoru i u (u vrte, v rakàh:u rukama). Ima primjera kada se prijedlog v/u izostavlja (Gremo Hum:Idemo u Hum). Sibilarizacija često izostaje (rogi). Pojednostavnjuju se suglasnički skupovi: pt>t (tić:ptić), pč>č (čela:pčela), vl>l (luos:vlas), dn>n (æna:jedna), ct>st (osta;octa). Suglasnička skupina vr reducira se u primjerima četrti, trji, robòc (vrabac) te u primjerima u kojima je v +poluglas bio ispred suglasnika: šenac (uš), ziet (uzeti), čera (jučer). Asimilacija se javlja u primjerima ramnica (ravnica), zæmnja (zemlja).

Akcenatski sustav. B. d. uglavnom ima jednonaglasni sustav, bez čuvanja intonacije i kvantitete. Jug buzetskoga dijalekta čuva kvantitetu pod akcentom i pred akcentom; akcenti i prednaglasne dužine silazni su. Na sjeveru (Slum, Brest) bilo je i akcenatskoga prenošenja.

Morfologija. Oblici su neujednačeni. Imenice ženskoga roda, tzv. a-deklinacije, dekliniraju se u jed.: nominativ ruàka, genitiv rakiè, dativ rakè, akuzativ ruàka, vokativ jednak nominativu, lokativ rakè, instrumental rukuò, a u množini: nominativ ruàki, genitiv ruòk, dativ rakàn, akuzativ ruàki, vokativ jednak nominativu, lokativ rakàh, instrumental rakàmi. Od takve promjene imenica oksitoničkoga tipa razlikuju se imenice ženskoga roda s pomaknutim akcentom (npr. bàčva, sìla), koje u nominativu, akuzativu, vokativu mn. imaju nastavak -e (kràve, sìle). U Sv. Martinu, primjerice, za instrumental jed. imenica ženskoga roda nastavak je -on, u nominativu mn. -e (ròke), a za genitiv mn. -o (čerèšnjo), ili -ø (žen). Imenice tzv. o-deklinacije imaju neujednačene nastavke: dativ i lokativ jed. -y, -e, -i; instrumental jed. -on/-en; nominativ mn. uvijek ima kratku množinu; genitiv mn. -i, -o; dativ mn. -on/-en; lokativ mn. -ih, instrumental mn. -i. Vlastita imena muškoga roda tipa Bepo, Toni, Jure mijenjaju se kao nekadašnje imenice t-deklinacije: Bepeta, Toneta, Jureta. Uz broj dva posvuda se javljaju dualni oblici. Osobna zamjenica za 1. lice ja glasi jas ili jes. Upitno-odnosna zamjenica što glasi kaj, tkoglasiki, uzročni prilog zaštoglasizakaj. Pridjevsko-zamjenička promjena ima nastavke palatalnih osnova. Glagoli u 3. l. mn. prezenta imaju ugl. duže nastavke: pečeju, jejo. Futur I. tvori se enklitičkim oblicima prezenta pomoćnoga glagola htjeti: ćun, ću, ćon+infinitiv. Kondicional I. bin, biš, bi, bimo, bite, bijo. Oblici za 1. l. prezenta svršenoga glagola biti glase: ban, buo, bon.

Današnja slika buzetskoga dijalekta pokazuje mnoge izoglose koje povezuju slov. pogranične idiome (notranjske) s čakavskim govorima središnje Istre.

LIT.: M. Hraste, Refleks nazala ǫ u buzetskom kraju, Ivšićev zbornik, Zagreb 1963; P. Šimunović, Dijalekatske značajke buzetske regije, Istarski mozaik, 1970, 5; isti, Takozvana buzetska kajkavština, Istra, 1976, 6–7; J. Kalsbeek, Položaj govora Nugle kod Roča unutar sjeverozapadnočakavskog kompleksa, Istra, 1989, 1–2; J. Lisac, Fonološke značajke buzetskog dijalekta, Čakavska rič, 2001, 2.

L. Pliško