Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

Andechs-Meranski, grana srednjovj. srednjoeuropske feud. obitelji, podrijetlom iz Bavarske. Nazvani su po svojem sjedištu Andechsu na Ammerseeu (što su ga stekli 1132) i po feudu Meraniji, po kojem su 1180. stekli vojvodski naslov. Potječu od plemićke obitelji Diessenskih i Wolfratshausenskih, od kojih su se odvojili na kraju XI.st. i na poč. XII.st. Nasljedstvom i kupnjom posjeda, stjecanjem prava i naslova pribavili su golemo bogatstvo i polit. moć, koje su širili i promišljenim ženidbama, te kao vazali Hohenstaufovaca postigli i kneževski položaj. Držali su, među ostalim, gospoštije u pusterskoj i donjoj innskoj dolini, podigli Innsbruck (oko 1200), bili advokati Brixena (Bressanona) i dr., nadzirali prijelaze preko Frankenwalda, Brennera, 1173. dobili od Fridrika I. Barbarosse u leno Istru te Kranjsku. Među njima i njihovim potomcima bilo je kraljica, biskupa, redovnica, opatica, svetica. Najraniji su im potvrđeni pretci grof Bertold (Berthold, ? – oko 990) i njegov sin Fridrik (Friedrich, ? – oko 1030). Bertold II. od Andechsa (? – 1151) začetnik je neprekinuta rodoslovlja obitelji, budući da je preko njegove prve žene grofice Sofije (? – 1132) od Weimar-Orlamünda naslijeđen naslov istar. graničnih grofova (markgrofova) nakon što je Engelbert Spanheim, s kojim je ona bila u srodstvu, umro 1173. bez muških potomaka. Sin je Bertolda II. Bertold III. (1110. ili 1115 – 1188), grof od Andechsa, Diessena, Wolfratshausena, već od 1173. markgrof istarski potom i kranjski, kojemu je car podijelio i naslov državnoga kneza. Sudjelovao je u različitim eur. polit. zbivanjima, a u Istri ga je za to vrijeme zamjenjivao grof Menhard Schwarzenburški. Bio je uz Konrada III. u II. križarskoj vojni (1148), s Fridrikom I. u porazu kraj Legnana (1176), te je svjedočio njegovu sklapanju mira s Lombardskim savezom u Konstanzu (1183). Pratio je vladara pri obilascima Carstva, sudjelovao na dvorskim vijećima, na državnom saboru u Regensburgu i dr. U njegovo je vrijeme obnovljena Koparska biskupija, Mlečani su Kopru dali monopol trgovine solju za Istru, riješen je prijepor između patrijarha Grada i Akvileje oko jurisdikcije nad istar. biskupijama, primorski su gradovi počeli birati svoje predstavnike, podestate (Pula 1177., Kopar 1186), stvarajući postupno slobodne komune; kraj Savudrije su mlet. galije 1176. porazile Barbarossino brodovlje i zarobili mu sina Ottona. Bertoldov je sin Bertold IV. (1138–1204), grof od Andechsa, od 1180. vojvoda od Meranije (dux meranensis), prema ispravama iz 1181–95. također Dalmacije i Hrvatske (F. Šišić), od 1188. istarski markgrof. Bio je vjeran pratilac Hohenstaufovaca (Barbarosse, Henrika VI., Filipa Švapskoga) i jedan od najutjecajnijih knezova Njemačkoga Carstva. Obiteljsko se gospodstvo tada prostiralo od Frankonije preko Tirola, Koruške, Kranjske do Jadrana. U III. križarsku vojnu krenuo je preko Ugarske i ist. Balkana, te u Nišu preuzeo jednu od četiriju carskih vojski, s kojom je nakon Barbarossine pogibije stigao u Akko u Svetoj zemlji. Sudjelovao je na više drž. sabora. God. 1193. svjedokom je na povelji kojom car potvrđuje patrijarhu neke posjede u Furlaniji i dr., te regalija od istar. biskupija; 1194. boravio je u Istri u Poreču, gdje je riješio spor oko zemljišta između porečkoga biskupa i gradske uprave; 1195. upao je u Goričku grofoviju i oteo Mehovo, ali ga je iste god. odatle otjerao Stjepan Gorički. U to vrijeme Rovinj obnavlja ugovor s Dubrovnikom, Piran sa Splitom, Mlečani su 1195. poharali Pulu jer se nije htjela umiješati u njihov sukob s Pisom na Jadranu, a Henrik VI. i papa riješili su 1200. spor između ravennskoga nadbiskupa i grofova Goričkih oko nadbiskupskoga »feuda sv. Apolinara« u puljskoj okolici. Mlečani su kao prijevoznici križara u IV. vojni 1202., ploveći vjerojatno uz istar. obalu, navratili u Pulu. Bertold je kćeri poudao u najviše eur. plemenitaške kuće. Agneza (oko 1175–1201) udala se 1196. za franc. kralja Filipa Augusta (kao kraljica uzela je ime Marija). Hedviga (oko 1174–1243) udala se 1186. za šleskoga kneza Henrika I. Gertruda (oko 1185–1213) udala se oko 1203. za hrv.-ug. kralja Andriju II. Arpadovića. Upravljala je kraljevstvom (zajedno s bratom Bertoldom) u vrijeme Andrijina pohoda na Galiciju. Pretjeranim je miješanjem u drž. poslove, nepotizmom i dr. izazvala otpor ug. velikaša, koji su je umorili kraj Lelesza. Imala je više djece, među njima hrv.-ug. kralja Belu IV. i sv. Elizabetu (blagdan 19.XI.), zaštitnicu karitasa. Bertolda IV. naslijedio je sin Henrik IV. (oko 1175–1228), istarski markgrof (1204–08), akvilejski zemaljski upravitelj. Osumnjičen zajedno s bratom Ekbertom (oko 1175–1237), bamberškim biskupom, za sudioništvo u umorstvu Filipa Švapskoga na biskupovu dvoru, osuđen je na drž. saboru u Frankfurtu (1208) i bavarskom dvorskom vijeću u Augsburgu (1209) na gubitak svih časti i lena (pa i Istre). Iako se ubrzo dokazala njegova nedužnost, oduzeta prava i posjedi nisu mu vraćeni. Istru je Oton IV. prvo dao vojvodi Ludvigu Bavarskom (od loze Andechsa), potom akvilejskim patrijarsima, koji su potraživali svoja prava na Istru na temelju carske darovnice iz 1077. Istra je tako, osim Pazinske knežije, ostala u vlasti patrijarha do XV.st. Henrikov brat Oton (poslije 1171–1234), koji je u spisima od 1215. nosio naslov meranijskoga vojvode, uzalud je prosvjedovao protiv te carske odluke tvrdeći da bi po pravu istar. markgrofovija trebala pripasti upravo njemu. To je pravo pokušao ostvariti 1225. vojnom silom, ušavši sa sjevera u Istru i poharavši je. Najposlije se odrekao svojih zahtjeva 1230., nakon nagodbe s patrijarhom Bertoldom V. (oko 1182–1251), svojim najmlađim bratom. Nakon što je Otonov sin Oton II. (oko 1218–48), koji je formalno nosio naslov meranijskoga vojvode, umro bez muških potomaka, te nakon smrti patrijarha Bertolda, obitelj je izumrla u muškoj lozi. → Bertold V. Andechs-Meranski

LIT.: B. Benussi, Nel Medio Evo: Pagine di storia istriana, AMSI, 1894–98, 9–13; D. Gruber i V. Spinčić, Povijest Istre i Narodni preporod u Istri, Zagreb 1924; P. Paschini, Storia del Friuli, I–II, Udine 1953–54; C. De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, AMSI 1964, 10–12.

Đ. Križman-Zorić