crnogorska pravoslavna zajednica u Peroju

traži dalje ...

crnogorska pravoslavna zajednica u Peroju, potomci obitelji doseljenih u XVII.st. iz Crne Gore i Albanije. Na poč. XVI.st. u Peroju je zbog prirodnih i društv. nepogoda, posebice povremenih epidemija kuge, dio stanovništva izumro i naselje počelo gosp. propadati. Mlet. su vlasti pokušavale zaustaviti takav proces useljavanjem stanovništva iz drugih krajeva. Sred. toga stoljeća propao je pokušaj udomljenja grč. obitelji izbjeglih iz Navpliona i Malvasije. Kad je apostolski vizitator kardinal A. Valier 1580. posjetio Peroj, u njemu je još živjelo nekoliko kat. obitelji. Po Valierovu opisu stanja sakralnih objekata čini se ipak da je proces izumiranja bio zaustavljen: sve su crkve – župna sv. Stjepana, sv. Jeronima na groblju i sv. Antuna – bile u dobru stanju i punoj funkciji, a o njima su se osim župnika i župljana brinule tri bratovštine. Iste je god. nekoliko grč. ciparskih obitelji iz skupine koju su mlet. vlasti planirano nastanile u Puli vjerojatno preseljeno u Peroj, ali to nije prouzročilo veće demografske promjene. No, znatne su se promjene u demografskoj strukturi dogodile u XVII.st. Po odobrenju mlet. vlasti u Peroj je iz Crne Gore i Albanije, nakon višegodišnjih priprema, 1657. stigla skupina od 15 obitelji (ukupno 77 osoba): 5 obitelji etničkih Crnogoraca pravosl. vjere i 10 obitelji neutvrđene pripadnosti, vjerojatno katolika Hrvata s područja Mletačke Albanije. Crnogorce je dopratio pravosl. svećenik cetinjske eparhije Mihajlo Ljubotina, rodom iz Ljubotina u Crmničkoj nahiji, a ostale Hrvat, katolik Miho Brajković, rodom ili podrijetlom iz zaleđa dubrovačkih Konavala. Podatci o tom doseljenju zabilježeni su u Perojskoj povelji, koju je 26.XI.1657. izdao rašporski kapetan Girolamo Priuli. Isprava ih ne navodi poimenice, ali na temelju potonjih izvora pretpostavlja se da je prvih pet crnogorskih obitelji u Peroju nosilo prezimena: Brcela, Draković, Brajić, Vučeta i Ljubotina. Njima su se, nakon što su se kat. obitelji udomile negdje drugdje, u vrijeme Kandijskoga rata 1645–69. priključile iz Crne Gore naknadno pristigle obitelji, tako da ih je nakon isteka njihova statusa habitantes nuovi 1677. bilo ukupno 25. Oko te jezgre nastala je najzapadnija crnogorska enklava u Mletačkoj Republici, a danas jedina u Hrvatskoj. U vrijeme doseljenja u Istru njezini su članovi, kao pripadnici grčkoga istočnoga obreda, formalno bili pod jurisdikcijom cetinjskoga episkopa, ali na kraju XVIII. i poč. XIX.st. zbog teritorijalnoga crkv. ustroja i udaljenosti od zavičaja ušli su prvo u sastav Šibenske, a potom Zadarske srpske pravoslavne eparhije. Do tada u Istri pod mlet. upravom Srpska pravoslavna crkva nije službeno djelovala, iako su Perojci održavali tijesne veze s unijatskim središtima u Plaškom i Gomirju. Mletačka ih je vlast u Istri držala pravim »unijatima«, kao i druge doseljenike grkoistočnoga obreda, te ih je za ispunjenje vjerskih potreba upućivala na grč. crkvu sv. Nikole u Puli. Osnutak samostalne parohije zajednici je odobren vjerojatno potkraj XVIII.st., jer od 1784. uredno vodi župne matične knjige. Liturgija se vjerojatno obavljala u kat. crkvi sv. Jeronima, izgrađenoj u XVI.st., upravo u vrijeme kad je Peroj bio u demografskoj krizi. Ta se crkva preuređivala od oko 1788., a konačno je preinačena 1834. Tada joj je pročelje uređeno u klasicističkom slogu XIX.st., pregrađena je i popunom liturgijskoga inventara preuređena u pravosl. bogomolju te posvećena sv. Spiridonu. Pokraj nje izgrađen je 1860. zvonik (vis. 25m), a podalje 1880. i kapela Pokrova Presvete Bogorodice. Nakon smrti Zuanne Mosconasa (1785), posljednjega svećenika grčke pravosl. parohije sv. Nikole u Puli, perojska je crkv. općina preuzela upravljanje i tom župom. Time je puljska grč. parohija stavljena pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve. Od tada su župničke i kapelanske dužnosti ujedinjene u objema zajednicama, a svećenici se imenuju uz ostalo na prijedlog i sa suglasnošću 12 perojskih glavara. Dolaze svećenici iz Boke kotorske, Paštrovića i Crne Gore, a gdjekad i kaluđeri iz samostana sv. Mihovila Arhanđela »Krka« u Dalmaciji. Tako je Srpska pravoslavna crkva na poč. XIX.st., na relativno malom prostoru i s vrlo malim brojem pravosl. Crnogoraca i s ostatkom Grka na Puljštini, osnovala čak dvije parohije, koje od tada djeluju samostalno. U Peroju je 1826. ugašena kat. župa sv. Stjepana. Ranoromanička je župna crkva po odluci austr. uprave 1834., iste god. kada je svečano blagoslovljena srpska pravoslavna crkva sv. Spiridona (prijašnja kat. crkva sv. Jeronima), nacionalizirana te prodana.

LIT.: Peroj: Istra u prošlosti i sadašnjosti, Tabula, 1999, 2.

A. Štoković

ilustracija
CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA ZAJEDNICA U PEROJU, crkva sv. Spiridona

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

crnogorska pravoslavna zajednica u Peroju. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.4.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/587>.