Ćići

Ćići, stanovnici Ćićarije. U užem značenju naziv se ponekad odnosi na aIstrorumunje u Žejanama na Ćićariji, ali i u selima izvan Ćićarije, na rubu Čepićkog polja i dr. Okolno ih stanovništvo naziva i Vlasima. U govoru istar. Talijana naziv ciccio označivao je slav. seljaka u Istri. Naziv Cić, protegnut na sve stanovnike Istre, zabilježen je 1930-ih u Imotskoj krajini, a Ćić kao prezime u Istri spominje se u prvim desetljećima XV. st. Prvi poznati spomen Ćića kao etničke skupine nalazi se u svjedočanstvu glagoljaša P. Fraščića iz 1463. o »Ćićima« koji u službi Ivana Frankapana pljačkaju krajeve pod Učkom. Koruški župnik Jakob Urnest 1499. spominje »zemlju Ćića« (Czyschnlandt) »između Bosne i Hrvatske« (zwischn Wossen und Krabaten), što upućuje na Vlahe s područja Cetinske krajine. Pišući caru Ferdinandu 1530. Nikola Jurišić govori o Vlasima »koji se obično zovu Ćići« (Valachi, quos vulgo Zytschn vocant). Benedikt Kuripešić u Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju (1530) spominje Ćiće kao doseljenike iz sjev. Srbije u Bosnu. Kako su s vlaškim stanovništvom u Istru početkom XV. st. stizali i hrv. doseljenici, naziv Ćić proširio se i na njih. Tako sastavljač urbara lupoglavske gospoštije novopridošlo stanovništvo slav. podrijetla 1523. naziva Ćićima (Tschitschen). Ć. su se tradicionalno bavili iskorištavanjem šuma, proizvodnjom i distribucijom drvenoga ugljena te polunomadskim stočarstvom. Modernizacijski su procesi u XX.st. potaknuli valove trajnog iseljavanja s Ćićarije i intenzivne dnevne migracije radnog stanovništva u bliže gradove (Rijeka, Buzet, Kopar).

S. Blagonić