Defrančeski, Ante

Defrančeski, Ante, pedagog i ped. pisac (Ližnjan, 1.II.1894 – Skrad, 27.IX.1949). Učiteljsku školu završio u Kastvu 1912. Iste godine zaposlio se u Družbinoj školi u Kašteliru, a zatim u Materadi. Sudjelovao je u pokretanju i razvijanju kult. života te buđenju nac. svijesti u selima Bujštine. Na poč. I.svj. rata bio je mobiliziran, otišao na rus. bojišnicu i bio zarobljen. Nakon rata i tal. okupacije Istre, zbog sve jače talijanizacije, ne vraća se u Istru, već odlazi na učiteljsko mjesto u Kotoribu, pa u Čakovec (1920–24) i Zagreb, gdje je 1928. završio četverogodišnju Višu pedagošku školu i predavao u učiteljskoj školi. U 1930-ima radio je u Beogradu u Ministarstvu prosvjete, a 1941. u građanskoj školi u Metkoviću, gdje je zbog bolesti te godine umirovljen. Nakon rata bio je 1946/47. prof. na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Zauzimao se za »novu radnu školu« i suvremene metode nastave zagovarajući načelo da svako nastavno gradivo treba obrađivati prema njegovoj naravi i svrsi koja se želi postignuti, a ne prema univerzalnim metodama. Jedan je od pokretača i organizatora »oglednih škola«. Kao predavač na učiteljskim školama i plodan ped. pisac znatno je utjecao na rad osnovnih škola. Djela: Dječji samorad (1925), Načela nove škole (1934), Skupna nastava u teoriji i praksi (1935), Pismeni sastavci u osnovnoj školi (1937), Kako uvodimo učenike u povijesnu nastavu (1939), Globalna metoda u nastavi čitanja (1940) i dr. Također je bio jedan od urednika Pedagogijskoga leksikona (Zagreb 1939). Prevodio je ped. djela s ruskoga.

LIT.: J. Demarin, Građa za povijest pedagogije Hrvata, Srba i Slovenaca, Zagreb 1940; L. Šepić i dr., Kaštel – Castelvenere, Kaštel 1997.

B. Jakovljević