Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

feudalizam, gospodarski, društveni, pravni i polit. sustav u eur. povijesti karakterističan poglavito za razdoblje od X. do XV.st. Naziv potječe od franc. izraza feodalité (XVII.st.), koji označuje skup odnosa između feudalca i njegova kmeta podložnika u sr. vijeku. Od XVIII.st. pod utjecajem Montesquieua izrazom f. označava se ukupnost društv. odnosa u sr. vijeku, a tumačenje pojma proširuje se u XX.st. pod utjecajem različitih filoz. i ideoloških smjerova. F. je rezultat pov. procesa uvjetovanih složenim političkim, gospodarskim i društv. reformama koje od I.st. provodi rim. država te plemenskom baštinom koju u seobama naroda donose barbarska plemena, napose Germani. Nakon pov. vrhunca Rima i njegova najvećega teritorijalnog opsega na prijelazu iz I. u II.st. slijede početci velike krize, koja se odražava u poljop. odnosima i regulaciji položaja robova. Latifundije su oskudijevale robovima pa su latifundisti morali dovoditi slobodne seljake ili svojim robovima nuditi povoljnije uvjete položaja. To se postizalo ugovornim zakupnim odnosima: kolonatom (zakupni odnos s dovedenim seljacima kolonistima), kvazikolonatom (zakupni odnos latifundista s robovima na području latifundije), dugotrajnim i nasljedivim zakupom, obično na rok od 100 god. (emphyteusis) kao i prekarijalnim odnosima (precaria data, precaria oblata te precaria renumenatoria). Kako bi dodatno smanjio svoje porezne izdatke prema državi, latifundist je preuzimao i ovlasti sudsko-policijske te upravno-terit. vlasti, što je početak dominikalne vlasti i imunitetnih prava feudalca na vlastelinstvu. Barbarska tradicija drugi je čimbenik nastanka feud. društva. Ona će kroz razvoj plemenskih odnosa i vojne demokracije postaviti osnove kraljeve vlasti i vazalnog odnosa feud. podložnika prema gospodaru ili vladaru. Taj odnos nastaje postupnim jačanjem plemenskoga vođe (kojeg rim. izvori nazivaju rex) te njegove pratnje, koja kao nagradu za sudjelovanje u ratnim pohodima dobiva zemljišna dobra (beneficije). Između feudalaca i vladara stvara se odnos vjernosti (fidelitas) kao izraz ratničke i plemenske pravde. Srednjovjekovni zap. svijet bio je utemeljen na kršć. religijsko-metafizičkom odnosu čovjeka i Boga, istom moralnom zakonu i autoritetu kršć. ideje. Važna je povezanost i međuutjecaj države i Crkve. Na tim temeljima isprepletenosti kasnorimskih, crkv. i barbarskih tradicija nastaje i feud. društvo, koje unatoč različitostima u pojedinim drž. iskustvima ipak ima zajedničke neke osnovne postavke.

F. se dijeli na nekoliko razdoblja. Rani ili predfeudalizam (do X.st.) obilježavaju napose franački feudalizam, uspostava feud. odnosa i patrimonijalna država. U takvoj državi kraljeva je vlast shvaćena kao dominikalna nad svim podanicima, a on je vrhovni vlasnik cjelokupnoga zemljišta. Razvijeni f. (V–XV.st.) označuje jačanje staleža, koji preuzimaju mnogobrojne javnopravne polit. ovlasti, zatim pravni partikularizam i pluralizam vlasti, što sve oblikuje stalešku monarhiju, nasuprot vladarevoj vlasti. Vladar je tek primus inter pares u odnosu na feudalce i staleže. U kasnom se feudalizmu (XV–XVIII.st.) afirmacijom građanstva, jačanjem novih trg. odnosa i ekonomskopolitičkih doktrina te građanskim revolucijama zadaju posljednji udarci feud. društvu. Apsolutna monarhija, koja je trebala očuvati interese feud. staleškog sloja, nije uspjela održati osnove feud. društva.

Osnovne oznake zapadnoeur. feudalizma nastaju već u njegovoj najranijoj fazi. Osnovno je obilježje tzv. feud. vlasništvo nad zemljom. Feudalno vlasničko pravo bilo je podijeljeno na više subjekata, koji su se hijerarhijski izdizali jedan iznad drugoga, bez zasnivanja suvlasništva. Zemljišni posjed što ga feudalac dobiva od višega feudalca ili kralja naziva se feud ili leno. Feud se obično dijeli na dio koji feudalac obrađuje u vlastitoj režiji (terra dominica) i dio naseljen kmetovima (terra colonica). Feudalac je izuzet od kraljeve vlasti (imunitetna prava), a nad kmetovima ima dominikalnu, u razvijenom feudalizmu i upravnu i sudsku vlast. Feudalac provodi svoju vlast nad kmetovima opterećujući ih rentom, a ima i monopolistička prava. Rente su obično novčane i naturalne, a monopolistička prava omogućuju feudalcu korištenje kmetovih mlinova, pravo lova i ribolova, pristojbe na sajmovima, pri prelasku feud. granica, mostova i dr. Jačanje feud. vlasti izaziva pojavu seljačkih buna i heretičkih pokreta te jačanje gradova, što će dovoditi do njegova pov. nestajanja. Feud. odnosi u različitim zapadnoeur. zemljama pokazuju određene posebnosti. Posebni oblici feudalizma javljaju se u Bizantu i Osmanskom Carstvu, dok se u Rusiji f. zadržava gotovo do potkraj XIX.st.

B. Vukas, Ž. Bartulović

U Istru su feud. odnosi počeli prodirati s dolaskom franačke vlasti u VIII.st., o čemu svjedoče pritužbe istar. posjednika na → Rižanskoj skupštini. Do XII.st. razvila su se razmjerno velika crkv. i svjetovna vlastelinstva, ugl. kraljevskim darivanjima, dok su gradovi na zap. obali uspjeli sačuvati svoju autonomiju s dijelom gradskog područja. Najveći je posjednik u Istri XII–XIV.st. bio → Akvilejski patrijarhat. U XI.st. počinje se oblikovati sloj dvorskih službenika i vojnika kojima se povjerava uprava nad crkv. i svjetovnim imanjima (odvjetnici i ministerijali). Oni su se s vremenom, u većoj ili manjoj mjeri, osamostalili i neki od njih uspjeli su zasnovati svoja vlastelinstva (npr. Gorički). Od XIII.st. počinju se naturalna podavanja pretvarati u novčana, koja će prevladati do poč. XV.st. Istra je od XV. do kraja XVIII.st. bila podijeljena granicom između mlet. i habsburškog posjeda, što je bila i granica dvaju različitih sustava gosp. odnosa. U mlet. dijelu prevladavao je → kolonat: seljak je držao zemlju u zakupu i za to bio dužan različita podavanja. Morao je i plaćati poreze, sudjelovati u javnim radovima, prevoziti trupce za mlet. arsenal (→ karatada), služiti u mlet. postrojbama, koje su se borile i izvan Istre, te na brodovima. Ipak, u mlet. su se dijelu više nego u austrijskome zadržali slobodni seljaci. To se odražavalo u višem stupnju seoske samouprave i njezinoj podređenosti javnopravnim gradskim tijelima, što je sprječavalo ukorjenjivanje patrimonijalnoga sudstva. U pojedinim dijelovima mlet. Istre postojale su i feud. gospoštije iz razdoblja prije pada pod mlet. upravu, a Venecija je takve odnose zadržala dajući ili prodajući na dražbi ta vlastelinstva svojim patricijima. Tako su Gravisi stekli Kostel, Furegoni Kaštel, Loredani Barban i Rakalj itd. Kada bi pak Mletci došli u posjed pojedine seoske općine, podvrgnuli bi ju obližnjoj grad. općini.

Habsburški posjed (→ Pazinska knežija) bio je po značajkama podložničkih odnosa bliži klasičnom feud. ustroju s kmetovima kao obrađivačima zakupnicima i zemaljskim gospodarom kao glavnim ustrojiteljem i nositeljem javne vlasti. Zbog toga je povijest Knežije prožeta mnogobrojnim → seljačkim bunama. Obveze kmetova bile su uređivane → urbarima. Prema urbaru Knežije iz 1498., od naturalnih su podavanja seljaci bili dužni davati desetinu (od svih vrsta žitarica te vina, ovaca i dr.), dežmu (u određenom omjeru prema imovini), činž (određena količina, neovisno o urodu), čašćenje (podavanje za blagdane) i još neka podavanja osobita za pojedino selo ili vrstu seoskoga gospodarstva. Od novčanih davanja morali su plaćati pravo (na određene blagdane, npr. »pravo sv. Jurja«), porez (u pravilu na Miholje) i daću za sječu drva. Bili su obvezani raditi i na gospodarovoj zemlji, krčiti šumu, kositi sijeno i dovoziti ga u feudalčev dvor, kao i prevoziti sve što gospodaru ustreba – nositi poštu, raditi na izgradnji i održavanju utvrda i dvorova. Osim toga postojao je i niz radnih obveza posebnih za pojedina sela ili područja (peći vapno, čuvati stražu u utvrdi, sudjelovati u lovu i dr.). Taj je urbar zabilježio i postojanje seljaka plemića (edleüt pawrnn) u Gračišću, tada najnaseljenijoj i najrazvijenijoj općini Knežije. Reforme Marije Terezije i JosipaII., provođene 1747–89. radi izgrađivanja apsolutističke uprave i povećanja poreznih prihoda, bitno su ograničile značenje vlastelinstva u upravi i sudstvu te se izravno umiješale u odnos između feudalca i podložnika.

Dolazak franc. uprave značio je ujedinjenje Istre i početak ukidanja razlika između dvaju stoljećima razdvojenih područja. Franc. su reforme pretvorile vlastelinstva iz javnopravnih organizama u privatnopravne, a država je preko svojih ureda sama ubirala poreze. Napoleonovim padom Austrija je, stekavši cijelu Istru, ukinula franc. reforme i u određenoj mjeri obnovila stari poredak, ali potpuni povratak na prijašnje stanje više nije bio moguć. U Austrijskom Carstvu, pa tako i u Istri, f. je ukinut 1848., kada je ukinuta svaka osobna podložnost te tlaka i daća koja potječe od podložništva i kada su seljačka gospodarstva prešla u potpuno vlasništvo seljaka (Zakon o ukidanju kmetstva, 7.IX.1848). Ostatci kolonatskih odnosa ukinuti su tek agrarnom reformom nakon II.svj. rata (Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, 1945).

LIT.: C. De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, Venezia 1964; B. Stulli, Istarsko okružje 1825–1860, Pazin i Rijeka 1984; M. Bertoša, Istra: Doba Venecije (XVI. – XVIII. stoljeće), Pula 1995; M. Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb 1995; M. Bloch, Feudalno društvo, Zagreb 2000.

M. Levak