glagoljaško pjevanje

traži dalje ...

glagoljaško pjevanje, liturgijsko pjevanje kat. svećenika i klerika glagoljaša na hrvatskoj redakciji crkvenoslav. jezika te potom iz toga proizišlo liturgijsko i paraliturgijsko pojedinačno i zborno pjevanje na hrv. jeziku. Uobičajilo se u hrv. krajevima od Istre, Hrvatskoga primorja, Like i sjevernojadranskih otoka do južne Dalmacije. Pretpostavlja se da se pojavilo na kraju IX. i poč. X. st. u biz. Dalmaciji (primorska Hrvatska), te da se od poč. posebno njegovalo u benediktinskim glagolj. samostanima. Održalo se u pojedinim župama do 1965., kada su odlukom II. vatikanskoga sabora u liturgiju uvedeni nar. jezici, a otada se izvodi tek u svečanim prigodama. Napjevi su se prenosili ugl. usmenom predajom (poznata su samo dva notna zapisa, i to u hrv. glagolj. kodeksu iz 1556., koji se čuva u Arhivu HAZU), te su, pretrpjevši mnogostruke preinake, očuvani u različitim inačicama. Slobodnoga su ritma, jednoglasni ili višeglasni (ugl. dvoglasni), nastajali su u starim tonalitetima, a novije inačice također u duru. Sadržavaju značajke biz. liturgijskoga pjevanja (A. Gastoué), gregorijanskoga korala i hrvatskih folk. napjeva, poglavito od XVIII.st., od kada su u glagolj. pjevanju sve više sudjelovali i laici. Njihova povezanost s crkv. pjevanjem na lat. jeziku ogleda se u rubrikama glagoljskih kodeksa. Počeli su se bilježiti u XIX.st., a znanstveno istraživati na poč. XX.st. (J. Vajs). Među najranijim je njihovim zapisivačima u Istri bio F. K. Kuhač (1869), koji ih je bilježio u okviru crkv. glazbe: Veličit duša moja Gospoda (kao »glagolj. Magnificat«) i Pridi Duše (Kastav), Zdravo telo Isusovo (Šumber), Ja se kajem Bože mili (Pazin), Častimo Te živi kruh angelski (Mošćenice, Pićan), Marija! O slatko ime i litanije Gospodine pomiluj (Mošćenice), Isuse slatka spomena i Pridi Duše presveti (Pićan) i dr. Zapisivali su ih također B. Širola, I. Matetić Ronjgov, N. Karabaić i dr., a Staroslavenski institut u Zagrebu i JAZU pokrenuli su 1954. njihovo sustavno magnetofonsko snimanje (među prvima bili su snimljeni napjevi u Istri). JAZU od 1980. objavljuje niz Spomenici glagoljaškog pjevanja. Nazivlje su prikupljali F. K. Kuhač, M. Brajša Rašan, I. Matetić Ronjgov i dr. (npr. izraz »vela nota« spominje se 1699. u spisima biskupa M. Brajkovića). Inačice napjeva nastale usmenim prijenosom ogledaju se npr. u posljednici za mrtve: Dan od gnjeva strašnom silom (Režanci), Sudac gnjivan hoće priti (Kraljevica, Novi Vinodolski), Dan on gnjeva strašnom silom (Jablanac), Dan on gnjeva dan iskroju (Vrbnik), Dies irae, dies illa (Vodnjan, Barban) i dr. Među poznatijim je skladbama nadahnutima glagolj. obrednim pjesmama (i freskama u Sv. Mariji na Škrilinah i Sv. Martinu u Bermu) kantata za zbor i orkestar Istarske freske B. Papandopula (redakcija teksta V. Fajdetić).

LIT.: B. Širola, Tisućljetna baština Svete Braće u Hrvata čakavaca, u: Sveslavenski zbornik, spomenica o tisućgodišnjici hrvatskoga kraljevstva, Zagreb 1930; C. Rihtman, O poreklu staroslavenskega obrednega petja na otoku Krku, Muzikološki zbornik, Ljubljana, 1968, 4; G. Doliner, Glagoljaško pjevanje u Kraljevici. Odnosi književnopovijesnih pojava, jezičnotekstualnih struktura i glazbenih osobina napjeva, Zagreb 1997.

G. Doliner i Đ. Križman-Zorić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

glagoljaško pjevanje. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/978>.