Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

glagoljaštvo, djelatnost popova glagoljaša na kulturnom, prosvj. i vjerskom polju u hrv. narodu, od IX. do kraja XIX. st. Tomu pripada i povijest ukorjenjivanja slav. bogoslužja, na glagoljici, u hrv. duhovnost, kojemu je rano svjedočanstvo u pismu pape Ivana X. i u zaključcima Splitskoga crkvenog sabora 925. Sačuvani pak tekstovi glagoljskih spomenika ugl. su mlađi nekoliko stoljeća: potječu iz XII. i XIII. st. te su tek ostatci starih kodeksa. Pojedinačni natpisi, uklesani na kamen (Plominski natpis, Valunska ploča, Bašćanska ploča, Konavoski natpis), upotpunjuju sliku rane ukorijenjenosti glagoljice na prostoru od Istre do Konavala. Uz knjige za bogoslužje, sakramentar, lekcionar i homilijar, od XIV.st. već su prisutni i opsežniji kodeksi, misali i brevijari. U njima je sadržan biblijski repertorij domaće Crkve te molitve, legende, homilije i prvi stihovi. U brevijare se prepisuju starozavjetni i novozavjetni apokrifi, ranokršćanske legende i homilije koje starinom pokazuju duboko vrelo zajedničke slav. književnosti, kao i biblijski tekstovi koji potječu iz najstarijih ćirilometodskih matica. Uz te stare tekstove iz zap. književnosti prevodi se i omiljeno srednjovj. štivo: vizije, Marijini mirakuli, legende i pripovijesti. Prevodi se i s tal. i sa češ. jezika. U hrv. je književnost tako dospjela jedna redakcija srednjovj. enciklopedije, Lucidara, uz pojedine propovijedi J. Husa. Priređivač Lucidara istar. planinu Učku identificirao je s mitskom planinom Olimpom. Glagoljaši, redovnici benediktinci i pavlini i svjetovno svećenstvo od Istre i Kvarnera do Konavala i duboko u teritorij Zagrebačke biskupije glagoljicom su pisali crkv. knjige, ali i pravne tekstove i darovnice, zakonike, razvode. Već je tada jasno jezično raslojavanje starih tekstova i jezične predaje, u misalima i brevijarima, od tekstova napisanih za svjetovnu uporabu. Što su tekstovi svjetovniji, to su bliži nar. jeziku. Nakon 925. glagoljaštvo se tek toleriralo, uza stalne zahtjeve da glagoljaško svećenstvo mora znati i lat. jezik. Da su glagoljaši znali latinski, vidi se iz tekstova koje su morali prevoditi s lat. jezika u svoj brevijar, u kojem se ogleda ne samo dobro poznavanje starosl. predaje nego i vjerno prevođenje. Kad su u XII.st. svoje pismo, glagoljicu, počeli pripisivati sv. Jeronimu, ta je »pobožna laž« pomogla da se – nakon dopuštenja pape Inocenta IV. senjskom biskupu 1248. da on i njegovo svećenstvo mogu služiti obrede glagoljicom, a zatim sličnog odobrenja 1252. omišaljskim benediktincima – glagoljaštvo snažno utvrdi na područjima gdje je do tada bilo samo tolerirano. Prepisuju se i redigiraju bogoslužne knjige, prevode se regule, homilije i uspostavlja se glagoljski misal i brevijar, antologijski izbor iz Biblije, homilijara i legendarija. Glagolj. su svećenici stekli u svojoj sredini poseban ugled, te su postali redaktori i javni bilježnici, notari s papinskom ili carskom ovlašću. Glagoljaši notari redigirali su Vinodolski zakon (1288) i Krčki statut (1388). Glagoljaš je Mikula Gologorički, pisar i pisac Istarskoga razvoda, glagoljaši su pisari u kancelariji knezova Frankopana. Među prepisivačima glagoljskih kodeksa bili su i svjetovnjaci: Vid Omišljanin i knez Novak, jer je prepisivanje i opremanje glagoljskih knjiga bio unosan posao. Osim nabožne literature, potrebne klericima, prepisivala su se i beletristička djela: Rumanac trojski, Aleksandrida, zatim Roman o Barlaamu i Jozafatu. Glagolj. bogoslužje zahtijevalo je i veće napore, te su za njegove potrebe prevođeni stihovi: himne za brevijarska čitanja, himne uz velike blagdane, Božić i Uskrs, a zatim i mnogobrojni stihovi za bratovštinske pobožnosti, ili pak stihovane legende, kao što je Pjesan svetago Jurja. U krugu bratovština organizirala su se crkv. prikazanja, ponajprije vezana uz muku Kristovu, a zatim i prikazanja Od rojenja gospodinova, kao i prikazanje o sv. Margariti. Pobožna je literatura posebno bila potrebna za mnogobrojne ženske samostane, za koje su se priređivale legende i čitanja za časove (horae). Ugled i utjecaj glagolj. svećenstva u humanizmu bio je velik zahvaljujući i uvjerenju da pismo kao i prijevod Biblije potječu od sv. Jeronima, o čem u svojoj apologiji glagoljice i o nepoznatim našincima koji u tu tradiciju ne vjeruju s ogorčenjem pisao humanist Nikola Modruški. I napor da se glagolj. knjige, misali i brevijari tiskaju pokazuje koliki je domet glagoljaštvo postiglo potkraj XV.st. i kakve su mu se perspektive ukazivale na poč. XVI.st., kada (uz nepotvrđenu Kosinjsku tiskaru) u Senju djeluje glagoljaška tiskara, koja je 1494–1508. tiskala sedam knjiga, dvije inkunabule i pet ranotiska. Taj je visoki domet potvrđen i djelovanjem riječke tiskare biskupa Š. Kožičića (1530–31) te protestantske tiskare u Urachu, u kojoj su djelovali glagoljaši uz pomoć njem. magnata i glagoljaške subraće iz Istre i ostalih dijelova Hrvatske, što je znak ne samo visoke svijesti nego i otvorenih mogućnosti da se glagolj. kultura ravnopravno nosi sa suvremenom humanističkom kulturom na lat. jeziku u onodobnoj Europi. Posljednja je knjiga toga uzleta Brevijar, tiskan 1561. Potonja izdanja pretrpjela su rusifikaciju, i to je bio kraj hrv. glagolj. jezične predaje u liturgijskim knjigama. Glagoljaši su, doduše, dobili knjige, ali su izgubili jezik svoje tradicije, a s tim i utrku u razvitku kulture na hrv. području. Radije su posezali za šćavetom, latiničkim lekcionarom na hrv. jeziku, a u liturgiji su čitali i one dijelove koji se glasno govore ili pjevaju. Početak toj predaji nalazi se već u Lekcionaru Bernardina Splićanina (1495) i preradbama te knjige, i u Pištulama i evangjeljima (od 1613. dalje) Ivana Bandulavića. Koliko je glagoljaštvo bilo živo na prijelazu iz XV. u XVI.st. potvrđuje svjedočanstvo Marka Marulića o začinjavcima i priznanju Petra Zoranića o »tumačenju sv. Jeronima«. Glagoljaška se tradicija tako prelila jezikom u novu književnost, ali ne i pismom i tematikom u novo razdoblje hrv. pisane kulture, kad nova, renesansna književnost prelazi iz domene crkvenosti na svjetovno područje.

LIT.: V. Štefanić, Hrvatska književnost i pismenost srednjeg vijeka, u: Hrvatska književnost srednjeg vijeka, PSHK, 1, Zagreb 1969; E. Hercigonja, Nad iskonom hrvatske knjige, Zagreb 1983; isti, Glagoljaštvo i glagolizam, Hrvatska i Europa, Kultura, znanost i umjetnost, I, Zagreb 1997.

J. Bratulić

First
Prev
Slika 1 od 2
Next
Last

GLAGOLJAŠTVO, topografija najstarijih glagoljskih natpisa, X. do XIII. st.
First
Prev
Slika 1 od 2
Next
Last