Glas Istre

Glas Istre, regionalne nezavisne dnevne novine. Pokrenute su kao glasilo Narodnooslobodilačke fronte za Istru u srpnju 1943. Izlazile kao mjesečnik, tjednik, dvotjednik, a od 1969. kao dnevnik. Postaju glavni tiskani izvor informacija o Istri te najutjecajniji i najprodavaniji dnevni list u hrv. dijelu poluotoka. Prvi je urednik bio Ante Drndić Stipe (1943–44), tijekom rata izmjenjuju se Ljubo Drndić, → Z. Črnja, Zdenko Štambuk, Vladimir Švalba–Vid i Fedor Olenković, zatim uredništvo preuzimaju Anđelka Turčinović Dodić (1946–48), Š. Kranjac (1948–49., 1952–53., 1963–66), Just Ivetac (1950), Ema Derossi (1953), Mario Hrelja (1953–62), Branka Mogorović (1966–68), Željko Žmak (1968–71., 1975–79., 1993–94., 1999), → I. Siljan (1971–73., 1975–76), Milan Rakovac (1973–75), Miroslav Sinčić (1991–92), Igor Brajković (1994–99), Eni Ambrozić (od 2000). Od 1979. do 1991. glavni urednici Novoga lista bili su i urednici Glasa Istre.

Potreba za novinama na hrv. jeziku osjećala se u Istri od 1929., kad zbog zabrane faš. vlasti prestaju izlaziti hrvatski listovi. Prvih godina II.svj. rata letci, proglasi, brošure i sl. tiskaju se ilegalno u sjevernoj Istri i Sušaku, no jačanjem partizanskoga pokreta sve je veća potreba za posebnim istar. glasilom. Vodstvo KPH za Istru donijelo je 10.III.1943. odluku o pokretanju lista. Prvi urednik A. Drndić Stipe, sekretar Agitpropa Oblasnoga komiteta KPH za Istru i čelnik Propodjela Oblasnoga Narodnooslobodilačkog odbora za Istru, započeo je sa suradnicima pripremu lista poč. srpnja 1943. u brdima ponad Hrvatskoga primorja. Prvi broj, zaključen vjerojatno 19.VII., otisnut je na Stojač brdu kraj Crikvenice strojem Agitpropa Okružnoga komiteta KPH za Hrvatsko primorje, u 321 primjerku, na 24 stranice maloga formata (24cm). Broj nije zabilježio Mussolinijev pad (24.VII.) iako nosi nadnevak 1.VIII., određen jer se računalo da će dotada list biti dopremljen do čitatelja u Istri. Poslije drugoga (rujan) i trećega broja (listopad), pripremljenih u razdoblju kapitulacije Italije i širenja slobodnoga teritorija u Istri, zbog njem. ofanzive nastaje zastoj u studenom. Do kraja rata objavljeno je ukupno 35 brojeva, tiskanih u tiskarama koje sele između sjev. Istre i Gorskoga kotara. Prvi poratni broj objavljen je 6.V.1945. u Poreču, a drugi 11.V. u Puli. Glasu Istre pridružilo se tada uredništvo dotadašnjega → Hrvatskog lista sa Z. Črnjom. Novine do 16.VI.1945. izlaze tri puta tjedno u Puli, a potom u Rijeci, gdje 15.II.1946 – 28.II.1947. prerastaju u dnevnik (osim ponedjeljka, potom ponedjeljka i petka). Zatim se iznova vraćaju tjednom ritmu (7.III.1947) te sele u Pulu, gdje izlaze kao tjednik 29.V.1948 – 19.VIII.1949. List se zatim iznova vraća u Rijeku, a potkraj godine prestaje izlaziti, kratko se pojavljujući samo ljeti 1950. Poslije dvoipolgodišnje stanke ponovno je pokrenut kao puljski tjednik (1.VII.1952 – 17.X.1969). Spojivši se s riječkim → Novim listom, od 1.XI.1969. izlazi kao dnevnik jednak Novom listu, ali pod svojim nazivom i s pojačanim puljskim i istar. sadržajima. Isprva je, između dvadeset stranica, razlika samo u jednoj stranici Pulske kronike, no 1976. pridružene su joj stranice Istarske kronike, koja je okupila sve članke o događajima u ostalom dijelu Istre. Subotom izlazi revijalno vikend izdanje, a prvi će se nedjeljni broj pojaviti 9.IV.1989. Novine su od osnutka izlazile s različitim podnaslovima – glasilo Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte za Istru, Slavensko-talijanske antifašističke unije za Istru, Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske za Istru i dr. – da bi 1992. postale nezavisne novine. Osim ove, 1990-e donijele su niz novosti značajnih za razvitak Glasa Istre, među kojima postupno odvajanje od Novoga lista i tehnološko osuvremenjivanje. Redakcija 1993. samostalno uređuje desetak stranica, 1998. veći se dio lista računalno priprema u Puli, a od 2.II.1999. počinje samostalno uređivanje i tehnička priprema za tiskanje, čime hrv. Istra dobiva vlastiti dnevnik. S riječkim je dnevnikom dogovorena razmjena priloga te tiskanje u tiskari Novoga lista. Plavom znaku (i crvenoj glavi bivšega vikend izdanja) pridružili su se potkraj 1998. naslovnica i još sedam stranica u boji (od ukupno 40), isprva vikendom, a od polovice 2000. svakodnevno, da bi postupno u boji bile tiskane gotovo cijele novine. Izlazeći kao tjednik, Glas Istre dostizao je nakladu do oko 3500 primjeraka, kao dnevnik 1970-ih do oko 15000, a 15.IV.1988. postignuo je dosad najveću nakladu od 28092 primjerka. Posljednjih godina izlazi u prosječno 22000 primjeraka te zauzima tri četvrtine tržišta dnevnih novina u hrv. dijelu Istre. Prodaje se i u Rijeci, Hrvatskom primorju, Zagrebu i Trstu. U skladu s tim širila se mreža dopisništava: osim puljske redakcije, 1969. postojalo je samo dopisništvo u Labinu, no ona su danas u svim istar. gradovima, od 1996. i u Kopru. U sklopu novina tijekom desetljeća postojanja objavljeno je mnoštvo posebnih i stalnih priloga: npr. Fiskulturni prilog (1946), Osnovna iskustva prvog polugodišta prve planske godine (1947), Društveni plan privrednog razvitka Kotara Pula (1958), Radio TV izlog (1969–85), Ugovor između SFR Jugoslavije i Republike Italije (1975), More (1976–90), Ustav Republike Hrvatske (1990), Mirovinska reforma (2001). Novine su obilježili redoviti razgovori → Jurine i Franine te serija karikatura čiji je glavni lik bio barba Tone. Posljednjih godina objavljuju se sljedeći tjedni prilozi: La kost, humoristično-satirični podlistak (od 1993), gospodarski prilog Trezor (od 1997), Sport nedjeljom i Sport ponedjeljkom (od 1999); Zoom, s društvenim temama (od 2000), Dom, obiteljski prilog (od 2001), te Ružmarin, mjesečnik za djecu (od 2001). Dnevnik ima svoje internetsko izdanje. Izdavač novina je Glas Istre d. o. o. za izdavačku djelatnost, trgovinu i usluge, koji osim Glasa Istre objavljuje i tjedni oglasnik Butiga te ima svoju trgovačko-distributivnu mrežu.

LIT.: Glas Istre: 60 godina, Glas Istre, 20.IX.2003; V. Antić, Glas Istre 1943–1945. I–III, VHARP, 1961–62, 6–7, 1963–64, 8–9, 1966–67, 11–12.

I. Duda