paleografija

traži dalje ...

paleografija (novolat. palaeographia, prema grč. παλαιός: star i γραφή: pismo), pomoćna pov. znanost koja istražuje i proučava postanak, oblike i razvoj pisma općenito, i svakoga pojedinoga pisma. Ugl. se bavi proučavanjem pisama pisanih na tzv. mekim materijalima, tj. na papirusu, pergameni, papiru. Svrha joj je omogućiti ispravno čitanje starih tekstova, odrediti mjesto i vrijeme nastanka starih rukopisa te ustanoviti njihov izvorni tekst, naknadne umetke i moguće pogrješke. Stoga istražuje, među ostalim, i kratice tj. abrevijature, dijakritičke znakove, brojeve, instrumente i materijale korištene pri pisanju, te proučava obilježja rada pojedinih skriptorija. Postoji onoliko paleografija koliko ima i pisama, tj. latinska, glagoljična, ćirilična, arapska, hebrejska i dr.

Osnivačem lat. paleografije (i diplomatike) kao novovjekovne znan. discipline drži se benediktinac J. J. Mabillon, koji u djelu De re diplomatica libri sex (1681) iznosi ne samo metode rješavanja diplomatičkih pitanja već i prvi pokušaj klasifikacije tipova lat. pisma. No, riječ p. u znanost je uveo B. de Montfaucon, također benediktinac, djelom Paleographia graeca sive de ortu et progressu litterarum (1708), u kojemu raspravlja o postanku i razvoju grč. pisma. U Hrvatskoj se p. kao znanost pojavila teoretskom raspravom I. Žanića O paleografiji sredovječnoj latinskoj (Izvještaj gimnazije u Senju 1883/84). Međutim, paleografi praktičari koji su proučavali i istraživali bogatu hrv. rukopisnu ostavštinu, pisanu različitim tipovima latinice, glagoljice i ćirilice, pojavili su se vrlo rano, počevši od I. Lučića, A. Bandurija, potom I. Kukuljevića Sakcinskog, F. Račkog i dr. Razvoju lat. paleografije u Hrvatskoj uvelike je pridonio i T. Smičiklas, prvi predavač pomoćnih pov. znanosti na zagrebačkom Sveučilištu; razvoju glagoljične paleografije V. Jagić, S. Ivšić, J. Vajs, lat. paleografije ponajviše V. Novak. Vrijedni su paleografi još M. Barada, M. Kostrenčić, J. Nagy, M. Tentor, V. Mošin, J. Hamm, S. Antoljak, J. Stipišić.

U Istri su se u lat. paleografiji, ponajviše kao paleografi praktičari, istaknuli P. Kandler, Camillo De Franceschi, L. Morteani, B. Benussi, B. Schiavuzzi, M. Zjačić, D. Klen, M. Bertoša, M. Križman, J. Jelinčić, a u glagoljičnoj paleografiji B. Fučić, J. Bratulić, J. Vlahov.

M. Mogorović Crljenko

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

paleografija. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/1994>.