Salomon

traži dalje ...

Salomon, ugarski kralj (1063–74), sin kralja Andrije I. Nakon što mu je pomogao učvrstiti se na ugarskom prijestolju, car Henrik IV. brakom između sestre Judite i Salomona čvrsto je vezao Ugarsku uz Sveto Rimsko Carstvo. Salomonove je protukandidate Gejzu i Ladislava, sinove Bele I. (1060–63), nastojao obvezati na poslušnost ugovorom o njihovu preuzimanju graničnih teritorija Ugarske i dinastičkim brakovima njihovih sestara (Sofija se udala za istar. markgrofa Ulrika I. → Weimar-Orlamündea, a Helena za slavonskoga bana Dmitra Zvonimira). Tim je ugovorima u najnepovoljniji položaj došao hrv. kralj Petar Krešimir IV. – njegova braća i njihovi šurjaci (Gejza, Ladislav, Ulrik i Zvonimir) vladali su zemljama koje su se izravno oslanjale na hrv. sjeverne i zapadne granice. Sažet opis rata Karantanaca s Hrvatima za teritorij Dalmatinske marke u Bečkoj ilustriranoj kronici ide u prilog pretpostavci kako je Ulrik I. pokušao ostvariti početne dogovore braće i sestara (Gejza, Ladislav, Sofija, Helena) o podjeli graničnog teritorija Krešimirove Hrvatske. No taj je pokušaj tijekom zime 1070. završio katastrofalno za istar. markgroficu Sofiju (Ulrik je umro, možda od posljedica ranjavanja), te dodatno ojačao Zvonimirov položaj u odnosu na kralja Petra Krešimira IV. s jedne i Gejzin u odnosu na Salomona s druge strane. Dinastička je borba završila slavodobitno za ugarske hercege i hrvatskoga bana 1074–75., kada su uz potporu reformnog pape Grgura VII. Gejza i Zvonimir postali kraljevima. Petar Krešimir i Salomon nestali su u nerazjašnjenim okolnostima. Za Salomona je pouzdano dokazano kako je ipak uspio pobjeći na dvor šurjaka i cara Henrika IV., od kojega je očekivao pomoć. No Henrik je, zauzet borbom s papom Grgurom VII., odgađao vrijeme pohoda na Ugarsku, pa je S. pošao u Istru Vecelinu II., bratu pokojnog Ulrika I., ne bi li s njim uspio štogod učiniti za svoj povratak na ugarsko prijestolje. Već je 1079. Vecelin krenuo u rat protiv Zvonimirove Hrvatske, ali je i brzo odustao uplašen prijetnjom pape Grgura da će ga izopćiti ako nastavi ratovati sa Zvonimirom. Predaja kaže da je S. započeo pokornički život u okolici Sv. Petra u Šumi te da se potom pridružio benediktincima u opatiji sv. Mihovila u Puli. Ondje je i umro na glasu svetosti (1089), a pokopan je u crkvi sv. Klementa, koja je bila opatijskim mauzolejom istar. markgrofova. Arheološki muzej Istre u Puli čuva epitaf koji glasi: Hic requiescit illustrisimus Salamon Rex Panoniae.

LIT.: P. Engel, The Realm of St. Stephen, London 2001; M. Mogorović-Crljenko, Istarski markgrofovi iz obitelji Weimar-Orlamünde u konstelaciji odnosa Carstva i papinstva u doba borbe za investituru, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch, 2003, 10.

I. Jurković

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

Salomon. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/2417>.