Voce del Popolo, La

Voce del Popolo, La, dnevni list na tal. jeziku u vlasništvu Talijanske unije, koji izlazi u Rijeci. Počeo je izlaziti 27.X.1944. na ciklostilu kao partiz. list na tal. jeziku. Potom je u uredništvu Gradskoga odbora Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Rijeke (Comitato Cittadino del Fronte Unico Popolare di Liberazione di Fiume) izlazio u Rijeci od 5.V.1945. kao trotjednik na 2str., zatim na 4str. u malom formatu (28cm×40,5cm). Od lipnja 1945. postao je dnevnikom i izlazio na 2 str. velikoga formata (41,5 cm×57cm) te od listopada na 4str. kao glasilo Gradskog odbora UAIS u Rijeci (Comitato Cittadino dell’Unione Antifascista Italo--Slava di Fiume). Raspačavao se u Istri, zatim i u Trstu, tijekom kampanje za priključenje Julijske Venecije Jugoslaviji. U 1947. postao je službenim glasilom Talijansko-slavenskoga antifaš. saveza za Istru i Rijeku, dostignuvši nakladu od 15000 primjeraka. U godinama nakon priključenja Istre matici zemlji ponovno je izlazio na dvjema stranicama, unatoč tomu što mu je u prosincu 1947. pridružen pulski dnevnik Il Nostro Giornale i što je 1948. postao glasilom Narodne fronte Istre i Rijeke. Tek nakon potpisivanja Londonskoga memoranduma 1954. i nakon što se spojio s tjednikom La Nostra Lotta (koji je izlazio 1948–56. u Zoni B STT-a), ponovno je izlazio na 4str. (12.II.1958. imao je 6str.). Nove su se poteškoće pojavile prigodom spajanja s izdavačkom kućom → Edit (1959), kada je došao u pogibelj da bude preuređen u tjednik. Na poč. 1960-ih, kao glasilo Socijalističkoga saveza radnoga naroda Istre i Rijeke (Unione, potom Alleanza Socialista del Popolo Lavoratore dell’Istria e di Fiume), imao je vodeću ulogu promicatelja gl. inicijativa Talijanske unije, pratio je npr. mnogobrojne okrugle stolove, poglavito onaj iz 1963. o općinskim statutima, dvojezičnosti i pravima tal. nacionalne skupine. U srpnju 1965. smanjio je format i počeo izlaziti na 12str. God. 1967. pokrenuo je mnogobrojne inicijative te organizirao 13 susreta s čitateljima u povodu velikoga natječaja Un mare, due sponde. Zatim je 1970-ih i 1980-ih prolazio novu krizu zbog ograničenja nametnutih Talijanskoj uniji. Tijekom prijelaza u nove neovisne države Hrvatsku i Sloveniju uveo je neke novine, npr. zajedničku prodaju s tršćanskim dnevnikom Il Piccolo i dr. God. 1995. ponovno je smanjio format (31cm×46cm). Potom ga je zahvatila kriza izazvana podržavljenjem Edita i njegovih izdanja, koja je 1998–2001. dovela do štrajka i prosvjeda novinara te smjene šestero urednika. Nakon što je hrv. vlada 2001. predala Edit u vlasništvo Talijanskoj uniji, stanje se u dnevniku donekle normaliziralo. Odgovorni su urednici bili Erio Franchi, Dino Faragona, Emma Derossi, Elio Dessardo i Luciano Michelazzi. Nakon spajanja s Editom ravnatelj te izdavačke kuće postao je i gl. urednikom novina. Tadanji su odgovorni urednici bili: Giacomo Raunich, Valerio Zappia, Paolo Lettis, Mario Bonita, Ezio Mestrovich, Rodolfo Segnan, Mario Simonovich, potom su uredničku dužnost obavljali Rodolfo Segnan, Fabio Sfiligoj, Irene Mestrovich i Ivo Vidotto, do imenovanja gl. urednika Errola Superine. Uredništvo lista, uprava i tiskara nalaze se u Rijeci.

LIT.: L. Giuricin, La Voce del Popolo e i giornali minori, Documenti CRS, 5, Fiume 1979.

L. Giuricin