Weimar-Orlamünde

traži dalje ...

Weimar-Orlamünde, plemićka obitelj. Moć je te tirinške obitelji do razine knezova Svetoga Rimskog Carstva uzdigao VilimII. Veliki od Weimara, koji je kao grof Helmegaua (od 965), Altgaua (od 967) i Viesichgaua (od 974) stekao povjerenje bavarskih vojvoda Henrika Svadljivca i njegova sina HenrikaII. Kada je HenrikII. postao carem (1002), imenovao je Vilima vojvodom Tiringije. Treći Vilimov sin PoponI. (III.) oženio se → Acikom, kćeri istarskoga grofa Vecelina, te je tim brakom obitelj Weimar zadobila Istru u vrijeme kada je car HenrikIII. (1039–56) pokušavao obuzdati moć vlastitih rođaka iz kuće Salijaca, nasljednika dotadašnjega koruškog vojvode KonradaII. Mlađeg. Koruškom je odlučio upravljati sam, a Istru i Kranjsku uzdigao je u rang samostalnih markgrofovija. Istarsku je dodijelio na upravu Poponu, a nakon njegove smrti njegovu starijem sinu Ulriku. Preuzevši Istru kao samostalan upravitelj (o. 1050), Ulrik je feud. anarhiju pokušao obuzdati sazivanjem sabora (1061) na kojem je svjetovnim i crkv. odličnicima uspio nametnuti obvezu održavanja mira, reda i sigurnosti čitave markgrofovije. Bio je sudionikom u pohodu cara HenrikaIV. na Ugarsku (1063), kojim je riješeno pitanje nasljedstva ug. prijestolja. Tom je prilikom u nizu ugovorenih i ostvarenih dinastičkih brakova Ulriku postala suprugom ug. princeza Sofija, koja je bila sestra Gejze i Ladislava te Helene, udane za Dmitra Zvonimira, budućega hrv. kralja. Usto, car ga je nagradio s dvadesetak kralj. posjeda (mansos) u Istri, među kojima su se isticali Buzet, Lupoglav, Boljun, Roč i Vranja. Zimi 1069–70. pokušao je svojoj markgrofoviji pripojiti hrv. dio Istre, ali je naišao na otpor i pretrpio poraz od ujedinjenih snaga bana Dmitra Zvonimira, hercega Gejze i kralja Salomona. Uskoro je umro (6.III.1070), ostavivši petero malodobne djece: sinove UlrikaII. i PoponaII. (IV.) te kćeri Richardis, Adelheid i Walburgu. Njegov brat VecelinII. preuzeo je upravu nad markgrofovijom, a udovica Sofija udala se (1071) za saskog vojvodu Magnusa Billunga. Vecelin je u nastupajućoj krizi Carstva (sukob cara HenrikaIV. i pape GrguraVII.) ostao uz cara. Pružio je utočište prognanom kralju Salomonu te je uz njegovu i uz pomoć caru odanoga koruškog vojvode Liutolda Eppensteina pokušao nanovo osvojiti istar. dio Hrvatske (1079), na što mu je papa zaprijetio izopćenjem. Weimari su se ipak domogli tog dijela Hrvatskoga Kraljevstva za sinova UlrikaI., koji su iskoristili bezvlađe u Hrvatskoj nakon smrti kralja StjepanaII. (1091), zadnjega Trpimirovića. UlrikII. potom se odrekao markgrofovije u korist brata PoponaII. (IV.), ali mu je zato ostao veći dio istar. baštinskih posjeda. Nakon smrti Popona (3.I.1101) trebao je preuzeti markgrofoviju, ali je car, sumnjajući u njegovu odanost, ustoličio markgrofom svojega pouzdanika Burkharda od Moosburga. Razočaran takvim odnosom, Ulrik je većinu svojih istar. posjeda (Buzet, Boljun, Hum, Vranja, Kožljak, Buje, Grožnjan, Momjan, Oprtalj itd.) poklonio (1102) akvilejskom patrijarhu Ulriku, bratu Liutolda Eppensteina. Povukao se na baštinska imanja u Tiringiju, gdje je kao zadnji izdanak Weimar-Orlamündea i umro (13.V.1112).

LIT.: P. Lange, Zur Geschichte der Grafschaft Weimar-Orlamünde, u: Thüringen im Mittelalter. Die Schwarzburger, Beiträge zur schwarzburgischen Kunst- und Kulturgeschichte, 3, Rudolfstadt 1995; M. Mogorović-Crljenko, Istarski markgrofovi iz obitelji Weimar-Orlamünde u konstelaciji odnosa Carstva i papinstva u doba borbe za investituru, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice – VDG Jahrbuch, 2003, 10.

I. Jurković

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

Weimar-Orlamünde. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/3039>.