Japodi

Japodi (lat. Iapodes, grč. ̓Iάποδες), predrimsko stanovništvo kontinentalne unutrašnjosti Hrvatskoga primorja, Gorskoga kotara, Like, dijelova Korduna, Cazinske i Bihaćke krajine, na sjeveru do srednjih tokova Korane, Gline i Mrežnice, na istoku Pounja, na zapadu Bele krajine, na jugu Velebita i Zrmanje. Formiraju se kao narodnosna skupina poč. željeznoga doba (IX.st. pr. Kr.). Ant. zemljopisac Strabon izvješćuje o jakoj keltskoj komponenti u japodskom etniku, ali u arheol. se istraživanjima ne potvrđuje njegov navod. Glavne su im gosp. djelatnosti bile stočarstvo, obrada kovina i trgovina (jantar). Od IV. do II.st. pr. Kr. prodiru do mora u Hrvatskom primorju, potiskujući Liburne. Ant. povjesnik Apijan razlikuje dvije skupine Japoda: cisalpinske, naseljene zapadno od masiva Velike i Male Kapele (Albius mons), i transalpinske, na prostoru istočno od Kapele. Cisalpinskoj Japodiji pripadala su središta Arupium (Vital kraj Prozora), Avendo (Brlog kraj Kompolja), Monetium (Humac kraj Brinja), neovisnijoj i ratobornijoj transalpinskoj skupini Metulum (Viničica kraj Modruša) i Terponus (Gornji Modruš), a gl. je središte udaljenih transalpinskih japodskih skupina oko Une bio Raetinium (Golubić kraj Bihaća). Japodi su pružili znatan otpor rim. osvajanjima. Konzul Tuditan 129. pr. Kr. pokorava cisalpinske Japode nametnuvši im prisilni vojni savez (foedus) i podložnički porez (tributum), dok transalpinski Japodi ostaju nepokorenima sve do Oktavijanova pohoda 35. pr. Kr. Saveznički ugovor nije dopuštao niti jednome pripadniku japodskih zajednica primitak rim. građanskog prava. J. izmiču kontroli, 52. pr. Kr. pljačkaju rim. kolonije Tergeste i Akvileju, a nakon Cezarova ubojstva 44. pr. Kr. prestaju plaćati tribut. Oktavijan August kreće 35. pr. Kr. u vojni pohod protiv njih, osvaja Arupij, zatim i Metul, slomivši njihov otpor nakon teških bitki. Njihovo je područje uključeno u sastav provincije Ilirik. Za velikoga Ilirskoga ustanka (6–9. god.), formirano je u zap. dijelu Ilirika jedinstveno upravno područje, liburnsko-japodska prefektura, koju je potom na istom području naslijedio sudski konvent sa sjedištem u Skardoni (Skradin). Rimu ugl. gospodarski nezanimljivo, japodsko je područje ostalo za cijele rim. vladavine naseljeno pretežno starosjedilačkim stanovništvom, koje je dugo očuvalo svoju predaju i vjerovanja, uključujući se u romanizirani svijet razmjerno sporo. Jedini tuđinski naseljenici pristizali su po sili vojne službe. Prve konstitucije grad. općina (municipia) s latinskim građ. pravom na tom području bilježe se tek za vladavine flavijevske dinastije, krajem I. st. (Arupij). Metul je postao municipijem tek po sveobuhvatnoj dodjeli rimskoga građ. prava u Carstvu 212 (constitutio Antoniniana). Retinij, od Rima najudaljenije japodsko središte, ostaje tradicionalno uređenom starosjedilačkom zajednicom pod upravom rim. prefekta sve do Vespazijana, kada se na čelu zajednice pojavljuje plemenski prvak, osobno od cara obdaren rim. građanskim pravom, s titulom »princeps i prepozit Japoda«. Sve do opć. dodjele rimskoga građ. prava 212., japodskim stanovništvom koncentriranim oko Retinija upravljali su Rimu odani rodovski prvaci s titulom »prefekt i prepozit«, koja je podrazumijevala civilnu i vojnu vlast ujedinjenu u jednoj osobi.

LIT.: K. Patsch, Archäologisch-epigraphische Untersuchungen zur Geschichte der römischen Provinz Dalmatien, III, Die Japoden, Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und Hercegovina, 1899, 6; isti, Die Lika in Römerzeit, Wien 1900; J. J. Wilkes, Dalmatia, London 1969; R. Drechsler-Bizić, Japodska grupa, Praistorija jugoslavenskih zemalja, V, Željezno doba, Sarajevo 1987; D. Rendić-Miočević, Lika i japodska antroponimska tradicija, u: Iliri i antički svijet, Split 1989; A. Starac, Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, Društveno i pravno uređenje prema literarnoj, natpisnoj i arheološkoj građi, II, Liburnija, Monografije i katalozi Arheološkoga muzeja Istre, knj. 10, sv. 2, Pula 2000.

A. Starac