Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

arhivi (kasnolat. archivum: pismohrana, prema grč. ἀρχεῖον: zgrada uprave), ustanove koje prikupljaju, čuvaju i pripremaju za uporabu dokumente, spise, isprave i dr. pisano gradivo nastalo djelovanjem javnih i privatnih ustanova, prav. i fiz. osoba. Sustavna briga za arhivsko gradivo kao kult. dobro i izvor obavijesti na području Istre pratile su tendencije općenito prihvaćane u eur. okružju. U razdoblju mlet. uprave općine vode brigu o zapisima kao svjedočanstvu pravne sigurnosti. Prema općinskim statutima (Poreč, Dvigrad), javni spisi, bilježničke knjige i oporuke morali su se čuvati u posebnom ormaru ili uredu (in capsa, in cancellaria), ili u velikoj općinskoj škrinji (in capsa magna), a bilježnici su nakon prestanka službe svoje spise trebali odlagati u škrinje vicedomskog ureda (Pula). Najmanje su dvije osobe držale ključeve ormara u kojima su se čuvali bilježnički i općinski zapisi, a njihovo je iznošenje izvan službenih prostorija bilo zabranjeno (Poreč, Novigrad). Statut Svetoga Lovreča Pazenatičkoga propisivao je čuvanje vrjednijih spisa u općinskoj blagajni, smještenoj u sakristiji crkve, a ključeve blagajne čuvali su načelnik, sudac i sakristan. To je tzv. rizničarsko razdoblje čuvanja spisa. Unatoč propisima, općinski su se spisi često raznosili, o čem svjedoče prosvjedi labinskoga i plominskoga načelnika (podestata) iz 1517. Ipak, trajna je briga (posvjedočena 1576. u Labinu) bilo osiguravanje pogodnoga prostora za pohranu općinskih spisa. U Grožnjanu se 1651. utvrđuje teško stanje u kojemu se nalaze spisi i naglašava dužnost kancelara da ih uredno vodi i čuva. Za Novigrad se 1637. konstatira kako su spisi bez inventara i ispremješani, te općina donosi propise o čuvanju zapisa u prostorijama kancelarije, zabranu njihova iznošenja, obveznu primopredaju spisa pri izmjeni vlasti. Jedan od prvih arhivskih teoretičara koparski biskup B. Bonifacius, objavio je 1632. raspravu o arhivima (De archivis), u kojoj predlaže sređivanje spisa po mjestima, predmetima i kronološkom slijedu, stvaranje kazala i popisa, odn. izradu elenha i kataloga po slovoredu te označavanje spisa radi njihova lakšega pronalaženja. Osim općina i središnje su se vlasti u Mletcima brinule za čuvanje i uporabu spisa. Izaslanik u Istri, Raimondo Fini izvješćuje 1695. da je pisano gradivo u Istri ugl. u neredu, rijetki su arhivi koji nisu zahvaćeni požarom ili opljačkani, gradivo nije popisano niti registrirano, spisi su nagomilani.

Nakon kratkoga razdoblja prve austr. uprave (1797–1805), u Istri (1805–13) na snagu stupa franc. Zakon o organizaciji arhiva iz 1794., kojim je zajamčena javnost arhiva. Uputa o bilježništvu (Regolamento sul notariato) iz 1807. predviđa u sjedištu svakoga distrikta osnutak Općega bilježničkoga arhiva (Archivio Generale), a u pojedinim općinama i pomoćnih arhiva (Archivi Sussidiari). Već prvih godina druge austr. uprave (1814–1918) javlja se ideja o koncentraciji najstarijih arhiva u Beču (1818. posvjedočen je, čini se, pokušaj odnošenja arhivskoga gradiva dijela Rašporskoga kapetanata). God. 1840. donose se smjernice o čuvanju svih dokumenata važnih za drž. upravu i znanost u tzv. Središnjem institutu (Centralinstitut) u Beču. Budući da je postojala opasnost da se »stari papiri« upotrijebe u tvornicama papira (primjerice za riječku tvornicu papira Smith-Meynier), Viši sud pravde u Trstu zatražio je od Kotarskoga civilnoga suda u Rijeci da »nadzire uništenje starih spisa koje je 1850. Kotarski sud u Motovunu i Pazinu predao poduzeću Smith-Meynier«. U austr. se dijelu Monarhije 1859. donose propisi o zabrani izvoza arhiva; izrađene su i Osnove plana organizacije za državne arhive kraljevina i zemalja zastupljenih u Carevinskom vijeću. Zadaću prikupljanja arhivskoga gradiva preuzima Diplomatički arhiv Tršćanskoga municipicija (Archivio Diplomatico del Municipio di Trieste), osnovan 1862., koji je skupljao i rukopise statuta istar. komuna. Ministarstvo unutarnjih poslova u Beču 1869. traži od zemaljskih uprava podnošenje izvješća o stanju arhiva na njihovu području, te Namjesništvo u Trstu 1870. podnosi izvješće o »starim registraturama« kotarskih poglavarstava i sudova na području Istre. U dr. pol. XIX. st. s ukinućem Pomorske okružne uprave u Trstu, u Pulu je prenesena »stara registratura«, a 1873. uređuje se registratura Arsenala u Puli. Međutim, već je 1884. osnovan Arhiv ratne mornarice u Trstu sa zadaćom sabiranja, istraživanja i čuvanja spisa, tiskovina, karata, planova i snimaka trajne vrijednosti za povijest C. i k. ratne mornarice. Prema G. Kandleru u XIX. st. nestaje starije arhivsko gradivo Motovuna, a 1873. izgorio je biskupski arhiv u Puli. Istarski je sabor 1871. donio odluku o osnutku Pokrajinskoga arhiva Istre. Prikupljanje gradiva i izradu prijepisa važnijih vrela za povijest Istre preuzela je Società istriana di archeologia e storia patria. Carevinsko vijeće u Beču 1893. tražilo je da se »državni arhivi« organiziraju prema zahtjevima struke te da izlučivanje spisa bude pod nadzorom Središnjega povjerenstva za zaštitu spomenika. Osnovano je Arhivsko vijeće pri Ministarstvu unutarnjih poslova (1894) u Beču, koje je 1899. pokrenulo osnutak Zemaljskog arhiva pri Pokrajinskom saboru u Poreču (Das Landesarchiv in Parenzo). U to je doba Kotarski sud u Labinu predao općinskoj upravi stare bilježničke spise od sred. XVI. st. do 1821., ali Istra je pad Monarhije dočekala bez arhivske ustanove.

Ni u doba tal. vlasti (1918–43) u Istri nije osnovan nijedan arhiv. God. 1926. osnovan je Državni arhiv u Trstu, ovlašten za Trst, Istru, Goricu i Udine, kao dio mreže tal. državnih arhiva, a u Diplomatičkom arhivu u Trstu i dalje je ostalo gradivo ondje prikupljeno u XIX. st. Zaštitu gradiva za Istru provodi Kraljevski državni arhiv u Rijeci (Regio Archivio di Stato in Fiume), osnovan 1926., koji od 1928. djeluje kao odsjek Kraljevskoga državnoga arhiva u Trstu (Regio Achivio di Stato – Sezione di Fiume). Nakon II. svj. rata, u Hrvatskoj je 1945–48. djelovao → Državni arhiv u Rijeci, a 1948. u Pazinu je osnovan Istarski arhiv (→ Državni arhiv u Pazinu), koji je od Državnog arhiva u Rijeci preuzimao istar. arhivsko gradivo. U slov. Istri djeluje → Pokrajinski arhiv Koper.

Na osnovi jugoslavensko-austr. protokola iz 1958., utemeljenoga na sporazumu Republike Austrije i Kraljevine SHS iz 1923. o povratu arhivskoga gradiva bivšim krunovinama Monarhije, pokrenuto je pitanje povrata istar. gradiva. U pregovorima vođenim od 1976. Austrija je odbijala predaju toga gradiva (dio je već poslije I. svj. rata predala Italiji), ali je ipak pristala predati gradivo Pulskoga admiralata i dio kartografskoga gradiva. Mirovnim ugovorom iz 1947. predviđen je povrat arhivskoga gradiva iz Italije, a potom je posebnim jugoslavensko-tal. sporazumom Hrvatskoj vraćen dio gradiva u izvornicima (1961. predane su samo karte Katastra Istre, koje se čuvaju u Državnom arhivu u Splitu), a dio je dobiven u mikrofilmovima (fondovi pokrajinskih uprava u Trstu). Budući da pitanje povrata nije bilo riješeno u cjelini, posebno za područje Zone B STT-a, prigodom potpisivanja Osimskih sporazuma predviđeni su pregovori o vraćanju kult. dobara, umj. djela, arhivskoga gradiva, katastarskih i zemljišnih knjiga. Ti pregovori nisu nastavljeni nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Među ostalima, i dalje se austr. Katastar Istre s elaboratima nalazi u Trstu, a Sloveniji nije vraćen arhiv koparske općine iz mlet. razdoblja. Prema buli pape Pavla VI. Prioribus saeculi (1977) istar. biskupijama trebaju se vratiti dokumenti i spisi koji se odnose na njihovo područje, kler, vjernike i vremenita dobra.

Arhivi izvan Istre i inozemni arhivi važni za povijest Istre. Osim arhivskoga gradiva nastalog u Istri, važno je i ono nastalo u središnjim ili pokrajinskim tijelima uprave drž. cjelina kojima je Istra pripadala, te vrijedni rukopisi koji su dospjeli u inozemne knjižnice. Iz razdoblja mlet. uprave vrijedno se gradivo nalazi u → Državnom arhivu u Veneciji, u arhivima na tal. i hrv. obali Jadrana. Za područje Pazinske knežije vrijedno je gradivo u → Arhivu Republike Slovenije i u → Štajerskom zemaljskom arhivu u Grazu, koje dopunjuje gradivo u Državnom arhivu u Pazinu. Istarski razvod čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, gdje je pohranjen i dio korespondencije istar. preporodnih prvaka. Za razdoblje franc. uprave važno je gradivo Italskoga Kraljevstva koje se čuva u → Državnom arhivu u Milanu, manjim dijelom u Parizu, a za razdoblje Ilirskih pokrajina u Arhivu Republike Slovenije i u franc. arhivima u Parizu (Ministarstvo vanjskih poslova, Vojni arhiv i → Povijesni centar državnih arhiva). Gradivo iz austr. razdoblja nalazi se u → Državnom arhivu u Trstu (pokrajinska tijela uprave) i → Austrijskom državnom arhivu u Beču. Za razdoblje tal. uprave gradivo se čuva u → Središnjem državnom arhivu u Rimu. Za pregovore vođene prije sklapanja mirovnoga ugovora 1947. te za područje Zone B STT-a gradivo se nalazi i u arhivima međunar. organizacija i u Državnom arhivu u Washingtonu. Za razdoblje nakon 1943. arhivsko gradivo koje nadopunjuje izvore mjesnih upravnih i dr. tijela nalazi se u → Hrvatskome državnome arhivu u Zagrebu i u → Arhivu Srbije i Crne Gore (bivši Arhiv Jugoslavije). U Biskupijskom arhivu u Poreču (→ crkveni arhivi), Biskupijskom arhivu u Trstu, → Tajnom vatikanskom arhivu, i vatikanskom → Arhivu kongregacije de Propaganda Fide postoji obilje građe za proučavanje crkv. povijesti Istre.

LIT.: B. Stulli, Pregled povijesnog razvitka zaštite arhivalija na područjima historijskih arhiva u Pazinu i Rijeci, VHARP, 1980, 23.

J. Kolanović

 

First
Prev
Slika 1 od 6
Next
Last

ARHIVI, Državni arhiv u Pazinu – 1. HR-DAPA-797, Zbirka isprava, obiteljsko stablo obitelji Filippin (1657);
First
Prev
Slika 1 od 6
Next
Last