Austrijsko Carstvo

Austrijsko Carstvo, jedan od naziva zemalja pod vlašću Habsburgovaca. Austrijskog se dukata obitelj → Habsburgovci domogla 1278., u doba Rudolfa I. U XIV.st. u ispravama je najprije naziv Dominium Austriae, kojim se isticalo da je Austrija matični posjed Habsburgovaca, odn. da je ona područje njihove kneževske vlasti, a sred. XIV.st. u uporabu se uvodi izraz Domus Austriae. Od krunidbe Fridrika III. za cara → Svetoga Rimskog Carstva Njemačkoga Naroda 1452., a posebice od Maksimilijana I., zemlje kojima su vladali Habsburgovci običavaju se nazivati Carstvom. MaksimilijanI. (1493–1519) Carstvu je pripojio Češku, Flandriju i Ugarsku, a pod KarlomV. (1519–56), koji je naslijedio i španjolsku krunu, ono je dosegnulo vrhunac teritorijalnoga razvoja. Tijekom XVI. i XVII.st. religijski ratovi, osmanlijsko napredovanje i nac. pobune uništili su polit. i teritorijalnu stabilnost Carstva. Potkraj Tridesetogodišnjega rata (1618–48) Ferdinand III. izgubio je dominaciju na njem. području. God. 1664. Osmanlije su zauzeli Ugarsku, a 1683. izveli veliku opsadu Beča; no, ratovi protiv njih uspješno su završeni sklapanjem mira u Srijemskim Karlovcima 1699. Kada su se potkraj XVII. i poč. XVIII.st. sve pokrajine austrijske grane Habsburgovaca jače povezale, počelo se težiti uvođenju jedinstvenog imena Austrija (ili austrijske zemlje), a od 1711. u službene se isprave uvodi naziv Austrijsko Carstvo, odn. Austrijska Monarhija. U XVIII.st. Habsburško Carstvo bilo je uvučeno u ratove za španjolsko (1700–14), poljsko (1733–38) i austrijsko (1740–48) naslijeđe, tijekom kojih je dobilo kontrolu nad Nizozemskom, Milanom, Parmom, Piacenzom i Toscanom. Vladavina Marije Terezije (1740–80) i njezina sina Josipa II. (1780–90) obilježena je administrativnim, gospodarskim, pravnim, društvenim i vjerskim reformama, koje su modernizirale državu i pretvorile je u uzor prosvijećena apsolutizma. Car Franjo II. uzeo je 1804. naslov austrijskoga cara, koji se odnosio i na Ugarsku, a 1806. odrekao se krune Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti i ukinuo ga. Austrijsko Carstvo bilo je okosnicom antinapoleonovske koalicije, a zatim je promoviralo i obranilo restauraciju kneza C. W. L. Metternicha (→ Bečki kongres; Sveta alijansa 1815). U XIX.st. – pogođeno ustavnim zahtjevima liberalnih skupina, traženjem neovisnosti nenjemačkih naroda i zbog rivaliteta s velikim eur. silama – Carstvo je progresivno propadalo. God. 1848. vrlo je teško uspjelo ugušiti pobunjeničke pokrete u Beču, Lombardijsko-Venetskom Kraljevstvu i u Ugarskoj. God. 1859., nakon poraza u ratu s francusko-pijemontskom vojskom, izgubilo je Lombardiju. God. 1866., poraženo od Prusa, izbačeno je iz Germanske konfederacije, a mlet. je područje (Veneto) moralo prepustiti Kraljevini Italiji. God. 1867., s priznavanjem ugarske samostalnosti, područje Carstva podijeljeno je na dva bloka – Cislajtaniju (pod austr. upravom) i Translajtaniju (pod ug. upravom), dobivši naziv Austro-Ugarsko Carstvo ili → Austro-Ugarska Monarhija.

LIT.: E. Zöllner i T. Schüssel, Povijest Austrije, Zagreb 1997; A. J. P. Taylor, Habsburška Monarhija 1809–1918, Zagreb 1990.

S. Bertoša