Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

palača, reprezentativna stambena zgrada plemićkih i imućnih građanskih obitelji. Tipološki se u kasnom sr. vijeku razvila iz palasa, stambenoga dijela → kaštela, i vremenski se podudara sa stilskim razdobljem gotike. Europski feudalci, sudionici križarskih ratova, bili su fascinirani bogatstvom Orijenta te su takav način stanovanja i pokazivanja moći željeli ostvariti i u svojim domovima. Posebna uloga u tom pripada gradskoj aristokraciji. Do sred. XII. st. većina stambenih zgrada u gradovima raste u visinu na kasnoant. matrici, a patricijske se rezidencije djelomično i utvrđuju. Od XIII. st. funkcionalno i formalno takav način gradnje više ne odgovara težnjama i gosp. moći vlasnika. U Istri od kraja XIII. st. dolazi do izmjene strukture gradske matrice, pri čem se parcele romaničkih kuća spajaju i preoblikuju u gotičke sklopove koji sadržavaju radno-poslovni dio, gospodarski, te stambeni dio, u kojem su središnja soba (dvorana) i dvor s reprezentativnim unutarnjim stubištem i cisternom. Reprezentativni su primjeri gradskih palača iz toga razdoblja palača Bettica u Vodnjanu (XIV–XVI. st.), koja ima i elemente fortifikacije (zid s gibelinskim kruništem), gotičko-renesansna palača Salomon u Gračišću (XV. st.), palača Lassa pur dir u Piranu (XV. st.), palača De Martini u Puli (XV. st.), te palače Gioseffi (XIV. st.), Zuccato (XIV–XV. st.) i Parisi-Gonan (XV. st.) u Poreču. Tipologija palače u istar. gradovima u tom razdoblju nije rezultat razvoja autohtonoga modela, već je uvezena iz Venecije, gdje se u XIII–XIV. st. gradi tip tzv. venecijanske kuće. U renesansi nije došlo do strukturnih promjena gradskih palača, no neke su preuređene u skladu s novim stilskim strujanjima. Do velikih je tipoloških i strukturnih promjena došlo u XVII. i XVIII. st. Matrica palače se povećava, a raste i broj etaža, na prosječno 3–4 nadzemne etaže. Iz tog se razdoblja ističu palače Bergamoni-Tacco (XVI–XVII. st.) i Brutti (XVIII. st.) u Kopru, palača Besenghi degli Ughi u Izoli (XVIII. st.), palača Battiala-Lazzarini u Labinu (XVII. st.), palača Sinčić u Poreču (XVII. st.), palača Bradamante u Vodnjanu (XVII. st.), palača Giocondo-Petris u Galižani (XVII. st.) i palača u Kandlerovoj ulici br.16 u Puli (XVII. st.). I tim je stilskim promjenama izvorište bilo u Veneciji. Snažna gosp. recesija u XVII. st. dovela je do osiromašenja gradskoga plemstva i urušavanja komunalnoga sustava, te je većina posjeda do XVIII. st. promijenila vlasnike. Novi vlasnici, uglavnom aristokratske obitelji iz Venecije i Trsta, nisu stalno boravili na svojim istar. posjedima, te su gradili nove palače (→ palača, ladanjska) na svojim latifundijama izvan gradova. Poč. XIX. st. porasla je gosp. moć građanstva, no ono nije repliciralo aristokratsku palaču već je svoj tipološki model stanovanja pronašlo u urbanoj vili.

LIT.: M. Perossa, Prostorsko stanovanjska kultura Istre v okviru regionalne stanovanjske kontinuitete (doktorska disertacija), Ljubljana 1993; D. Alberi, Istria: Storia, arte, cultura, Trieste 1997.

B. Nefat

First
Prev
Slika 1 od 2
Next
Last

PALAČA – Lassa pur dir u Piranu
First
Prev
Slika 1 od 2
Next
Last